Svi sveti nisu mrtvi i nisu bundeve

Zborna molitva Euharistije koju slavimo na svetkovinu Svih svetih ukratko opisuje što slavimo toga dana: ''Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa''.

Ulazna pjesma, pak, poziva na radost: ''Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega''.

Liturgija nam, dakle, daje jasan smjer: 1. studenoga nije tužan dan, dan za crninu, i nemamo nikakva temelja nazivati ga Danom mrtvih, jer sve je usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli i u njihovu su društvu.

U taj dan smještaju se svi pokojnici svetačkoga života za koje se nisu vodili postupci kanonizacije, a u zemaljskom su životu ostavili svetački trag i uzor za nasljedovanje. Smrću su prešli u vječni život, što ne znači prestanak postojanja, već trajanje na jedan drukčiji način, trajanje duše koja Boga gleda, dok tijelo čeka uskrsnuće u posljednji dan. Isus nam je objasnio gdje nas to čeka i kako se tamo dolazi. Iz Njegova odgovora znamo i gdje su naši dragi pokojnici: ''Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put. Reče mu Toma: 'Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?' Odgovori mu Isus: 'Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni'''(Iv 14,1-6).

Dan 'opterećen' neznanjem

Malo koji dan u liturgijskoj godini nosi teret neznanja kao svetkovina Svih svetih. Narod je, zasigurno pod utjecajem prakse pohoda grobljima, taj dan nazvao Danom mrtvih, iako nije svjestan da na grobove dolazimo živima, jer ondje nitko nije izgubljen u doslovnom smislu. To je mjesto rastanka od zemaljskog života i, barem tako vjerujemo, prag prelaska u vječnost.

Kad bismo naše pokojnike smatrali apsolutno mrtvima, tada pada u vodu naša vjera u život vječni. Pravim smjerom ići ćemo ako toga dana slavimo naše žive kao članove nebeske Crkve koja je nama, putujućoj Crkvi, suputnica i dio jedne cjeline.

Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenoga odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren za 2. studenoga, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže boje života, a ne boje smrti. I još nešto, ne manje važno. Postoje vjernici (a i crkveni službenici) koji nerado čuju snimke s glasom danas pokojnih ljudi (npr. molitva krunice). Komentiraju tada: ''Zašto nam puštate mrtvace?''

Ovo pitanje vrišti od nepoučenosti, ili, možda blaže rečeno, površnosti u ispovijesti vjere u općinstvo svetih na nebu i na zemlji. Katekizam Katoličke crkve jasno kaže: ''Sjedinjenje putnika s braćom koji su u Kristovu miru usnuli nipošto se ne prekida, dapače, prema trajnoj vjeri Crkve, jača se priopćivanjem duhovnih dobara'' (KKC 955).

Crkva nas potiče da jačamo svijest o povezanosti nas živih na zemlji i pokojnika za koje vjerujemo da im duša živi u gledanju Boga. I upravo gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita. To konkretno znači da postoje tri stanja Crkve: ''Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život, čiste, a neki uživaju slavu gledajući 'jasno trojedinoga Boga kakav jest''' (KKC 954).

Što konkretno čine naši pokojnici u nebeskoj Crkvi, možemo slutiti iz poruka dvoje svetaca. Tako je sveti Dominik, kad je umirao, svojoj subraći rekao: ''Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vam pomagati nego za svog života''. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, pak, poručila je: ''Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji.'' Pokojnici svetačkog života, kojih se spominjemo 1. studenoga, kao i proglašeni svetci, zagovaraju nas kod Boga: ''Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji, po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi'' (KKC 956).

Zašto postoji ta veza?

Da bismo ju razumjeli, vratimo se pojmu 'općinstvo svetih'. To je 'skup' članova spomenutih triju stadija Crkve. Članovi su Crkve, jer su usmjereni na Krista koji je jedan i jednako povezan sa svim krštenicima, po Kristu i međusobno povezani. To je zajedništvo osoba s Kristom u središtu, i On je nit toga općinstva. Ovo je osobito snažno naglašeno u Euharistiji koju blagujemo kao hranu i zalog vječnog života. Isus je to izravno rekao: ''Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta'' (Iv 6,51).

Taj nas kruh u Euharistiji povezuje. Čudesno je kako je Krist prisutan jedan u jednom kruhu, i cijeli u svakoj primljenoj hostiji. I po Njemu smo mi jedno. To znači da svatko od nas, što god čini, dobro ili zlo, utječe na to zajedništvo jačajući ili rušeći njegovu snagu, jer dio je cjeline. Po krštenju je ušao u to jedinstvo i svih se nas tiču usponi ili padovi jedni drugih. Budući da se ta nit zajedništva ne prekida smrću, jer krštenje ima posljedice i na život nakon smrti, nego se samo nastavlja u nebeskom životu, jer Krist je i u nebu gdje ''sjedi s desna Ocu'', i na zemlji po sakramentima,  onda je jasna povezanost nas na zemlji s onima u nebeskoj Crkvi.

A što 'slaviti' na Dušni dan?

Već sam naziv dana, Spomen vjernih mrtvih, dovoljno govori. Poslužimo se liturgijskim tekstom. Zborna molitva najsažetije je tumačenje toga dana: ''Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre''. Ulazna pjesma kaže: ''Kao što Isus umrije i uskrsnu, tako će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. I kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni''.

Toga dana Crkva potiče i na molitvu za duše u čistilištu. To su duše koje su umrle ''u prijateljstvu s Bogom'', ali nisu potpuno čiste. Naravno, pri tom moramo voditi računa da se govori o slikovitom govoru, jer u stvarnosti se ne radi o prostoru, već o novom stanju, novom načinu postojanja koji je teško izreći ljudskim riječima. Možemo samo upotrijebiti usporedbe, kazujući da je čistilište kao jedna čežnja za Bogom, On je nadohvat ruke, a ipak ga duša ne vidi, jer smrt ju je zatekla s nekom 'mrljom' koju moja 'očistiti'.

Crkva je od davnina za vjerne mrtve molila, a posebno je slavila Euharistiju, da bi te duše u čistilištu očišćene mogle prispjeti k blaženom gledanju Boga. To je iskustvo poznato i kod Židova prije Isusova dolaska, od kojih saznajemo da je ''sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi'' (2 Mak 12,46). Katekizam Katoličke crkve još nam dodaje da ''naša molitva za njih može im ne samo pomoći već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist'' (KKC 958).

Zašto pohađamo groblja?

Jeste li znali odakle štovanje grobova svetih? U židovstvu Isusova vremena bilo je poznato takvo štovanje, te su tada bila značajna dva groba: Izaijin kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona. Rimsko područje, pak, na koje je stiglo kršćanstvo, također je poznavalo obiteljsko štovanje pokojnika koje se razvilo uz njihove grobove praćeno pogrebnim gozbama i prinosom žrtve bogovima podzemlja.

Kršćani su tim običajima dali novi smisao, u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tako je ukapanje u zemlju, za razliku od spaljivanja, bliže onomu što je Krist prošao, a ujedno je i slika čekanja uskrsnuća. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. Liturgičar, dr. Vladimir Zagorac (u knjizi ''Krist, posvetitelj vremena'', KS) lijepo je opisao u čemu se sastoji to štovanje.

''Cijela se kršćanska zajednica sastaje kao jedna obitelj oko groba svoga mučenika, slavi 'refrigerium' (op.a. pogrebna gozba), molitve i euharistiju. Nakon Konstantinova mira grobovi će se mučenika označiti i ukrasiti, na njima će se sagraditi i bazilike (martyria). Ali će u biti oblici štovanja trajno ostati isti: sastanak zajednice i slavljenje euharistije.''

Dakle, kršćani su najprije posebno slavili mučenike. S vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice, biskupi. No, o pojmu svetca i kanonizaciji kako ju danas razumijemo, možemo govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.

Zaključimo Drugim vatikanskim koncilom: ''Štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve: pripadnici i jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po neprekinutoj vjeri Crkve jača se priopćivanjem duhovnih dobara. Zbog toga, naime, što su nebeski blaženici tješnje s Kristom sjedinjeni, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štovanje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu i na mnogo načina pridonose njezinoj većoj duhovnoj izgradnji.''

Tako nam postaje razumljivije da zasluge svetih mogu pomoći nama, putujućoj Crkvi. To je sve zbog one temeljne povezanosti preko Krista i u Kristu, i prije i nakon smrti.

Projekti živih uz Sve svete

Odgovor hrvatske mladeži na sveopću poplavu 'svijetlećih tikvi' (izrezbarenih bundeva) sjajan je znak ohrabrenja da mladi Hrvati katolici, a po njima i Crkva u našem narodu, nisu 'izgubljeni' u shvaćanju ove divne svetkovine vječnog života.

Posljednjih smo godina svjedoci uključivanja sve većeg broja župa u projekt ''Holywin'' (''Svetost pobjeđuje''), organizirana molitvena bdjenja uoči Svih svetih. Povjerenstva za pastoral mladih, kao i neke katoličke udruge, osmislili su molitvene večeri s poticajima na radosno zajedništvo kroz duhovni program, u kojem se mogu naći i igrokazi prema životopisima odabranih svetaca, jer ''sveci su bili i obični ljudi, ponekad slabi i grešni, ali strpljivi, ponizni i ustrajni u ljubavi i svjedočenju vjere''.

I to je razlog zašto želimo biti poput njih. Poticaj na ovakav projekt dala je Sveta Stolica kako bi zaustavila 'marketinški blagdan' uvezen iz SAD-a pod nazivom ''Noć vještica – Halloween''. Upravo ovih dana društvene su mreže ispunjene porukama: ''Fašnik je već bio ove godine, ovi dani nisu za maškaranje. Misli svojom glavom, a ne tikvom''. Naši pokojni sigurno ne bi željeli da im na grobovima ili u domovina 'palimo' izdubljene bundeve, već svijeće koje su simbol Krista, vječnoga Svjetla.

Na žalost, u vrtiće, škole, ali i domove obitelji ušao je antikršćanski običaj Noći vještica, koji slavi strah i smrt. Odatle i maske vještica, kostura, zombija i strašila raznih vrsta. Trgovina i marketing učinili su ga toliko jakim da ga se sada u javnosti smatra pučkom svečanošću. I dok vanjskim obilježjem podsjeća na maškare, po svom nutarnjem sadržaju ''Halloween'' je u potpunoj suprotnosti kršćanstvu.

Neki mu tumači porijeklo vežu uz keltsko svetkovanje boga smrti kojega je trebalo 'potkupiti' da dušama umrlih dade mir ili povratak u život u tijelu ljudi, a ne životinja. Zbog toga je trebalo prikazati žrtve tom strašnom bogu smrti, te preko žrtava okajati i vlastite grijehe, ali skrivajući pod maskama svoj identitet. Imamo li danas razloga umjesto svojih svetih 'slaviti' tikve, vještice, zombije i kosture?

Noć vještica nema nikakvo opravdanje, tim više što je povezano s bogom smrti. Naš je Bog, međutim, Bog živih. I stoga, uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan iz Knjige Mudrosti (1,13-16) izdvajam poticaj za razmišljanje: ''Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg, i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna. Ali bezbožnici dozivaju smrt i rukama i riječju, i za njom ginu smatrajući je prijateljem i s njome ugovor sklapaju, dostojni da joj pripadaju''.