Tko su cisterciti?

Latinski naziv ovog Reda je 'ordo cisterciensis'. Osnovao ga je, reformiranjem benediktinaca, 1098. godine sveti Robert, u mjestu Citeaux, latinski Cistercium, u francuskoj pokrajini Burgundiji. Značajan doprinos za širenje Reda u Europi dao je sveti Bernard iz Clairvauxa u 12. stoljeću.

Odijelo im se sastoji od bijelog habita i crnog škapulara. Kad sudjeluju u korskoj molitvi i zajedničkoj liturgiji oblače bijelu široku kukulu.

Povijesni početak

Cisterciti su monaški red u Katoličkoj Crkvi. Red je nastao krajem 11. stoljeća, godine 1098., kada je benediktinski opat Robert sa dvadesetak monaha napustio svoju opatiju Molesme (Francuska) i osnovao novi samostan u Citeauxu, želeći provoditi monaški život što vjernije prema pravilu sv. Benedikta. Od mjesta Citeaux ova grupa monaha je po mjestu boravka prozvana cisterciti.

Novi Red ispočetka se nije brzo širio. Tek dolaskom mladog Bernarda Red dobiva zamah i širenje, a Bernard postaje opat u Clairvauxu i pod tim imenom ulazi u povijest kao jedna od najznačajnijih osoba prve polovice 12. stoljeća.
 
Duhovni temelji

Molitva je prvi temelj cistercitskog monaškog života. Cisterciti se više puta na dan okupljaju u crkvi na koralno pjevanje časoslova - službe časova.

Rad prvih cistercita u srednjem vijeku bio je ispunjen teškim fizičkim poslovima na polju i u šumi. Bilo je i takvih koji su se bavili pisanjem i naukom. Povijesne prilike u prošlim stoljećima utjecale su na uključivanje cistercita u odgojne i pastoralne aktivnosti.

Lectio divina - duhovno čitanje, jedan je od putova prema osobnoj molitvi. Čitanje se isprepliće s razmišljanjem i molitvom.

Šutnja ne znači samo 'ne govoriti', niti je ona sama sebi cilj. Ona je pomoć u duhovnome životu. Ona je potrebna da bi se moglo slušati i čuti. Šutnja je mjesto susreta s Bogom i sa samim sobom.

Kod svakog se cistercita na stolu u sobici obvezno nalazi: Sveto pismo, Pravilo sv. Benedikta i monaške Konstitucije. Monaški život je strogo asketski pod geslom koje se proširilo svijetom: 'Moli i radi!' Tijekom dana samostansko zvono sedam puta poziva monahe svećenike i tzv. korske monahe, tj. braću laike, na molitvu u koru u crkvi. Već ujutro u 5 sati je prva molitva 'vigilia', a dan završava molitvom u 20:30 sati. Molitve su pjevane na latinskom i hrvatskom jeziku. Još je jedna posebnost vezana uz cistercite jer imaju svoj vlastiti koral. Svaki je monah dužan tijekom dana dopodne i popodne obavljati neki fizički posao, a ostane mu vremena i za studij i odmor.