Zašto je Isus nazvan Jaganjcem Božjim?

„Niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“ (1 Pt 19)

Jeste li se ikad zapitali zašto Isusa zovemo Jaganjcem? U misnom slavlju, pred obred Pričesti, zazivamo: „Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!“ I dodajemo: „Daruj nam mir!“ Zasigurno ste i na misnicama naših svećenika u ovom Vazmenom vremenu, kao i na oltarnicima ili u liturgijskoj simbolici susreli lik janjeta, a niste znali zašto se on tu nalazi? Nema sumnje, u kršćanskoj je umjetnosti janje simbol Krista. Ali zašto?

Više od imena

Isusa je tim pojmom označio Ivan Krstitelj. Kada ga je vidio, uskliknuo je: „Evo Jaganjca Božjega“ (Iv 1,35) i „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta“ (Iv 1,29). Taj biblijski tekst preuzet je u misni obrazac. Isusov Preteča, koji stoji kao poveznica Staroga i Novog zavjeta nije slučajno izgovorio te riječi. U proročkim tekstovima Starog zavjeta čitamo o Sluzi Jahvinom kojega progone, krotak je kao janje što ga vode na klanje: „K'o janje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio usta svojih“ (Iz 53,7). U Isusovoj muci vidimo upravo to, Slugu Jahvinog koji stoji pred članovima Sinedrija i pred Pilatom.

Kako je janje povezano s Isusom?

Osim što simbolizira poniznost i krotkost, janje je u Starom zavjetu bilo i nositelj posebnog znaka. Naime, u Knjizi Izlaska (12. poglavlje) čitamo kako je Bog čudesno oslobodio Izabrani narod iz egipatskog ropstva. Iako je teško precizno reći o kojim se godinama radi, prema dokazima iz egipatskog popisa kraljeva, kao i Izraelove povijesti, radi se o XIII. stoljeću prije Krista. Vrijeme je to formiranja naroda, ali i učenja da Bog upravlja poviješću, štiti potlačene i zauzima se za njih. Bog Jahve postaje dostupan po čudesnim djelima. Spominjanje janjeta vezano je uz konkretnu zapovijed koju je Jahve dao Mojsiju i Aronu kako bi prenijeli narodu upute o zaštiti od osvete nad Egipćanima. Krvlju janjetovom morali su označiti dovratnike kuća kako bi bili prepoznati kao Jahvini u noći Božje osvete nad tlačiteljima. Krv janjeta (bez mane) postala je ovdje spasonosan znak za Izraelce. Tko je njome bio označen, pošteđen je od ruke Božje. Prema Izl 12,42 ta je noć postala noć bdijenja u čast Jahve, a narod je oslobođen kako bi krenuo na put kroz pustinju prema Obećanoj zemlji, u slobodi. U istoj knjizi (Izl 19,4-6) čitamo i Božje obećanje tom narodu: „Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode - tâ moj je sav svijet! - vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.' Tim riječima oslovi Izraelce." Pozadina ovoga teksta smještena je u židovski način izražavanja, pun slikovitosti i simbolike. Stilski gledano, radi se o epu u kojem je glavni lik Mojsije koji vodi Božji narod.

Označeni Isusom Kristom

Pogledamo li sve nas krštenike koji smo „označeni“ imenom Isusa Krista (Kristom „zaodjenuti“, prema Gal 3,27) i zaštićeni od vječne propasti i ropstva smrti i grijehu, možemo uočiti prvu poveznicu Isusa i janjeta. To potvrđuje i 1 Pt 1,18-19: „Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom,  nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“ Janje i njegova krv postala je slikom zaštite koja je svoj vrhunac doživjela u Isusu Kristu. Sveti Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj iz IV. stoljeća, uz promišljanje o sakramentu Krštenja, potaknuo je na promišljanje: „Promotri gdje si kršten, odakle dolazi krštenje: zar ne iz Kristova križa, iz Kristove smrti? U tome je svekoliko otajstvo: On je trpio za tebe. U Njemu si otkupljen, u Njemu si spašen.“

Žrtva?

Druga dimenzija janjeta nalazi se u njegovom žrtvovanju. Ovdje je također potrebno napomenuti da se radi o starozavjetnoj pozadini koja je, u svjetlu Novoga zavjeta, uvijek čitana kao priprava i pralik Isusove žrtve. Od početka religioznosti starozavjetnog čovjeka naizlazimo na žrtvovanje kao prinos Bogu. Okruženi poganskim narodima koji su svojim bogovima prinosili razne žrtve, Izraelci su bili pozvani donijeti preusmjerenje prema jednom Bogu. Nakon prijelaza s nomadskog i pastirskog života, te s pojavom svećenstva i Hrama, žrtve će se prinositi Bogu po propisanim pravilima. No, u čemu je bit prinosa žrtve Bogu? I kako ona može biti čin bogoštovlja? Životinje su za najveći dio Izabranog naroda predstavljale pravo blago i bila je prava raskoš priuštiti si više puta mjesečno mesni obrok. Meso su pripremali za blagdane ili velike događaje, primjerice svadbe. Prinijeti Bogu kao zahvalnicu, okajnicu ili molbenicu jednu životinju ili plodove zemlje bilo je znak čašćenja Onoga koji je to sve stvorio. Međutim, ne zaboravimo da je narod od početka praćen i osjećajem grijeha koji su nam „zaradili“ prvi ljudi, o čemu čitamo već u pripovijestima o Adamu i Evi, te nakon potopa. Poimanje Boga u to vrijeme bilo je potpuno drugačije od onog novozavjetnog. On je nerijetko bio strogi sudac, Onaj koji kažnjava, uvodi pravila i red, ali i obećava blagoslov i sreću. Odgoj religiozne duše Izrabranog naroda prolazio je kroz pravila koja su ga vodila prema Savezu sa Stvoriteljem koji im je osigurao mir i spokoj ako će slijediti Njegov put. Na tom putu jačala je i spoznaja o vlastitom grijehu kojega su se također oslobađali kroz žrtvovanje. (Ne zaboravimo da je to vrijeme kada nema Sakramenta Pomirenja, ali osjećaj za grijeh je postojao, kao i grešna djela!) Tako je žrtvena životinja predstavljala onoga na koga su, u skladu s tadašnjom svijesti, „prebacivali“ svoje grijehe i potom je spaljivali kao žrtvu paljenicu. Tumači kažu da je ovdje „život životinje zalog za život prinositelja.“ Prema Lev 17,11, krv ubijene životinje uspostavlja mir između Boga i naroda. Ona je otkupnina, naknada, okajnica, itd. Sve je ovo pozadina na kojoj je izrastao biblijski govor o Isusu Kristu koji je žrtvovan za nas, koji je „odnio naše grijehe“ i „donio nam mir.“ Zbog toga je i Njegova krv pečat spasonosnog Saveza Boga i čovjeka. Nakon Isusa Krista više nema ovakvih starozavjetnih žrtava. On je pravi Jaganjac Božji (Iv 1,29), dao je svoj život kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45) i Njegova nas je krv očistila od svakoga grijeha (1 Iv 1,7).

Zaključak:

Katekizam Katoličke Crkve (br. 608) sažima ovu temu ovako: „Nakon što je prihvatio da ga krsti s grešnicima, Ivan je Krstitelj vidio i pokazao u Isusu 'Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta' (Iv 1,29). On tako očituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik koji se, šuteći pušta voditi na klanje noseći grijeh mnoštva, i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe. Sav život Kristov izrazuje njegovo poslanje: 'da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge'.“

Na fotografiji: svod Cattedrale di Santa Maria Assunta, Torccello, Venecija (kraj 11. stoljeća)