Zašto zastiremo križeve?
Osim što smo ušli u vrhunac korizmenog vremena u kojem dublje promišljamo Isusovu muku i smrt, postoje pojedini liturgijski propisi i običaji koji obilježavaju užu pripravu za Uskrs.
Ovdje mislimo na zastiranje križeva, odnosno pokrivanje križeva u svim crkvama. Kako pojašnjava profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Zvonko Pažin, riječ je o srednjovjekovnom običaju germansko podrijetla kada su platnom priječili vjernicima da vide oltar.
Po jednom tumačenju, to je trebao biti znak duboke korizme jer tada ljudi nisu imali kalendare. Platno je bio simbol hramske zavjese koje se otklonilo na Veliku srijedu na evanđeoske riječi: 'I zavjesa se hramska razdrije po sredini'. Drugo pak tumačenje za mnoge je vjerojatnije. Radi se o povezanosti s kanonskom pokorom po kojoj su pokornici bili isključeni iz euharistijske službe. Kako u srednjem vijeku više nije bilo pokornika u starijem smislu riječi, svi su vjernici bili smatrani pokornicima, a time na simboličan način isključeni iz euharistije. Poslije je zastiranje križa svedeno samo na križ i svete slike.
Običaj je ostao do danas, a događa se na tzv. Gluhu nedjelju, odnosno na petu korizmenu nedjelju. Neki će možda pomisliti zašto se onda križevi i slike ne pokriju na početku korizme. Razlog leži u tome što se do zadnje liturgijske obnove 'Gluha' nedjelja nazivala Nedjeljom muke, jer su misna čitanja do toga dana govorila o zbivanjima prije Kristove muke.
Boja platna kojim se pokrivaju križevi i slike uvijek je ljubičasta jer je to korizmena boja, premda u današnjim misalima to nije izrijekom spomenuto. Zbog toga možete vidjeti crveni veo u papinskoj liturgiji Velikog petka jer se tada uzima crvena boja koja označava učeništvo.
Premda je danas zastiranje križeva i slika izgubilo prvotnu nakanu, ono ipak ostaje kao vrijedan običaj koji daje određenu 'dramatičnost'.
