Koga 'uznemiruju' sveci - snažna snaga okupljanja u zajedništvo, poticaja na dobro i proslavu Boga

A Đavao i onaj tko u sebi i oko sebe nema života, reži, sikće na svetost i život, najveću Božju kreaciju i sliku. Želi ga umanjiti i omalovažiti. Sam pogled na ljudski život, brojnost tijela, zrači moćnošću i može izazvati kompleks kod 'organizatora' koji bi sve dali da oni neki svoj događaj ili proizvod mogu predstaviti, 'prodati' i učiniti privlačanim za 200.000 ljudi.

Kaže mi taksist, nikad u životu nisam vidio toliko autobusa u Zagrebu, za nijedan koncert ili utakmicu. Uz to, sve još uredno i protočno funkcionira.
 
Neplodnost (ne samo u smislu tjelesnog rađanja) ovoga svijeta ne može podnijeti ikoju vrstu plodnosti, tim više ukoliko je ona duhovna razmjena dobročinstava. Leopoldovi dani u Zagrebu bili su znak izlaska, pokreta, gibanja, ogledalo duhovne vitalnosti ljudi i života u svakoj dobi i stanju: nepokretnoga u invalidskim kolicima, staroga sa štakama, slijepoga koji zapravo vidi, bolesnoga koji se uz drugoga pridržava i naslanja, djetešca u naručju roditelja dopraćenog u kolicima; putnika koji je u redu čekao u nekad dužim minutama/satima i prešao kilometre iz svih dijelova Hrvatske, BiH, Crne Gore i drugdje iz svijeta.
 
Smatrali su vrijednim doći na 'sekundarni' prolazak, pogled na Božji pečat, znakovitu tjelesnu sačuvanost i 'kratki' (tko može izmjeriti dubinu) dodir Leopoldovog lijesa. Bilo je i znatiželjnika. Zar su Isusu prilazili i okruživali ga samo uvjereni u njegovo mesijanstvo i primjene onoga što govori i čini?
 
Tko i temeljem čega čini puritansku klasifikaciju prilaza i dodira i po kojim  kriterijima? I zašto bi baš izvanredni događaj Leopoldovog pohoda, koji se na niz razina može iščitati kao veliki Božji dar, bio potka za mjerenje stupnja vjere onih koji su htjeli vidjeti njegovo neraspadnuto tijelo? Ima li tih prigoda (u nekoj redovitoj (pastoralnoj) odsutnosti, a ne nečijoj izvanrednoj prisutnosti) i odgovornosti u poslanju i pomoći dušama u preostalih 360 dana u godini? Je li moguće imati zjenicu koja je u tome primarno uočila slavljenje i hvaljenje Boga, bez čije bi intervencije i Leopold naravnim zakonom do kostiju bio usitnjen?
 
Prema 'Lumen gentium' i KKC-u, ''uspomenu svetaca ne štujemo radi samog primjera, nego još više da se sjedinjenje Crkve u Duhu pojača vršenjem bratske ljubavi. Kao što nas kršćansko zajedništvo među putnicima dovodi bliže Kristu, tako nas zajedništvo sa svetima združuje s Kristom od kojega, kao Izvora i Glave, izlazi svaka milost i život Božjeg naroda''.
 
Sveci su s Kristom najtješnje sjedinjeni i poput naših prijatelja na zemlji, ne prestaju pomagati zagovarajući nas kod Krista, jedinog posrednika između Boga i ljudi.

Nasuprot meritornima, pa i u Crkvi, koji su 'fenomen' Leopolda doživjeli kao pokretni montažno pridošli 'laboratorij' podatan za analizu koliko je iskazani žar i kvaliteta vjere stvarna, praktična, autentična, licitirajući za koliko vremena će nestati po izlasku iz katedrale ili ulice kapucina, dobro bi bilo, sa stavom neprosuditelja i vrhovnog suca, koji su sigurni da poznaju nutarnje nakane u Zagreb pridošlih srdaca, prihvatiti i (po)vjerovati da je tijelo Leopolda bilo sredstvo, a ne cilj; vožnja na dijelu dionice, a ne trajni zaustavni trak.
 
Klanjanje najprije i nadasve Bogu Ocu, Sinu Isusu i Duhu Svetome, kojima je Leopold vjerno služio i cijelog sebe do kraja kao živu žrtvu prinosio, savršeno nasljedujući nazaretskog Učitelja. Krist ga je u sjedinjenosti sa sobom već za života učinio djeliteljem neizmjernih i očiglednih darova Presvetog Trojstva.      
 
Leopoldovi dani bili su i manifest klanjanja i ljubavi, prema Bogu Stvoritelju i svecu stvorenju. Na misama i bdjenjima hvalilo se Boga, a kolika li je tek bila Božja proslava u stalnim ispovijedima. Bila je to zahvalnost Bogu za čudesno očitovanje po njegovim osobitim izabranicima, zahvalnost Majci Crkvi da posreduje i daruje mogućnost, kanal, oslonac u svecu koji je u svijetu duha pouzdan baš kao i naše obraćanje prijatelju i osobi za koju znamo da nam, svojim položajem i zaslugom, može pomoći.
 
Kako je blagoslovljen katolik, u daru i zajedništvu svetaca, jer prijateljevanje s njima znači živu razmjenu darova i realni, dobri svijet bez tjelesnih, zemljopisnih, dobnih i drugih granica. Zajedništvo nebeske i putujuće Crkve najdjelotvornija je transkontinentalna i međugeneracijska globalizacija, dodatni stup učvršćenja vjere i znak Isusovog obećanja o pripremi tolikih stanova u domu Oca našega. Blagoslovljeni i oni kojima u podupiranju vjere i hodočašću života baš ničija druga riječ blizine, utjehe i prokušanog života, nitko drugi osim riječi punine Isusa Krista, nije potreban.
 
U tim je danima bio dodir, suočavanje svjetova i duhova. Ljudi u zagrebačkoj katedrali i Leopoldovoj crkvi u Dubravi dostojanstveno su se i molitveno sabirali, slavili sakramente euharistije i pomirenja, razmatrali Božji duh, način, djelovanje i u odnosu na to propitivali vlastiti.
 
Za to su vrijeme, duhovni svijet živih Božjih hramova i znakovitu prisutnost sv. Leopolda, pojedini komentatori 'tumačili' ograničenim pogledom tjelesnosti i materijalnoga. Inače moderni svijet tijelo uzdiže na pijedestal, idolatrijski ga tretira i čezne za njegovim što dužim trajanjem. Kada dođe jedno sačuvano tijelo, koje na svom što dužem opstanku i glorifikaciji nije nimalo radilo, štoviše, beskrajno se trošilo i trapilo, kod nekih ne izazove niti minimalni znak poštovanja pred tom barem biološki, medicinski, prirodno neshvatljivom činjenicom.
 
Prvotni poriv prema onome što ne poznajemo i ne razumijemo trebala bi biti barem šutnja, ako ne divljenje ili pitanje. A ne giljotina onih koji u tom faktu vide poruku: nešto je i netko nedodirljiv, ljudskome nepodložan, sveti Božji teren.
 
Poznavanje djelovanja nekih medija još u njegovo vrijeme potvrđuju misli sv. Leopolda iz njegovih spisa: 'Tko pomisli na bezbrojne ruševine što ih prouzrokuje loš tisak, i to ponajprije u ćudorednom redu, a onda kao nužna posljedica i u svim drugim redovima ljudskog života, mora zaplakati zajedno s prorokom Jeremijom na ruševinama razorenog Jeruzalema. U tome nam naši neprijatelji mogu biti učitelji. U njihovoj ćemo školi naučiti kako se trebamo služiti tiskom za spas kršćanskog naroda, kao što se oni njime služe na propast'.     
 
Vidimo kako neki nadnaravno nastoje umanjiti i pojasniti naravnim, štoviše zakonskim člankom o tretiranju mrtvaca (nevjerojatno dokle sebe netko ozbiljno shvaća); ljudski neshvatljivo iz božanske radionice ukrasiti racionalnošću ograničenog uma i terminologije.
 
Raspadljivost se narugala neraspadljivosti, redovitost i uobičajenost izvanrednosti i neuobičajenome, zemaljsko nebeskome. Sveukupno, galama je vikala na tišinu, nemir na mir, oholost na poniznost.

Sv. Leopold, prema svim svjedocima vrhunsko utjelovljenje ponizne čovječnosti, kaže: 'Nije velika stvar ostaviti izvanjske stvari, ali silno je velika stvar napustiti sebe samoga uništivši vlastitu oholost'.
 
Izraz 'demonstracija života' u ovom slučaju ne znači protest, nego pokazanost, manifestaciju. Ipak, indirektno je to bilo i svjedočanstvo 'protesta', ali plemenite, dobrohotne, afirmativne vrijednosti i ponašanja, suprotnih od onoga kako se na hrvatski narod umjetno, forsirano, naručeno i neutemeljeno nabacuje blatom sa svih strana. U danima do nevjerice i frustracije ispunjenima multipliciranim etiketama iracionalnih i terorizirajućih optužbi, nametanja povijesne i uvijek aktualne zločinačke krivnje Hrvata u njihovom odnosu prema različitome, manjinskome, u vremenu (ne)kontroliranih navijačkih divljanja u službi petokolonaša, dogodio se drugačiji, vjernički 'stadion' i 'pokret' na ulicama, povorka druge vrste 'navijača', koja za sobom nije ostavila nikakvog incidentnog i glasnog traga. Mora da je iritantno kad privlači netko tko, smatraju, nije živ, ne govori; da je netko moćan, a zapravo ne postoji. Intrigira da šutnja i smrt, u smislu prijelaza u život, privlači.
 
Bili su to trenuci i dani trostrukog prožimanja u jednoj ljubavi: između Boga, nebeskog sveca i zemaljskog putnika koji nastoji biti vjeran. Ističu da se zdrava duhovnost potvrđuje u redovitosti života, a ne jednokratnom dolasku pred tijelo sveca.
 
Kao da taj pohod ne može biti tek zahvalni i tragateljski dio cjelokupnog vjerničkog hoda osobe s čime život vjere ne završava. I zašto ne slaviti Boga da možda baš tim pohodom sv. Leopoldu, kao impuls, nečiji život u Kristu započinje ili se dodatno usavršava? Pet dana u Hrvatskoj javno se snažno očitovala vjera. Ne vjera u zemaljskog vlastodršca, državnu instituciju, stranku, sindikat ili korporacijskog moćnika koji je došao dijeliti beskamatne kredite, nego vjera u Boga, uzdržavatelja svega stvorenoga i njegova Sina Krista, otkupitelja čovjeka. A oni ne nude baš laka i brza rješenja.
 
Kako da Zlo ostane imuno i šutljivo na toliku količinu, u raznim stupnjevima, traženja Krista? I tu sv. Leopold ohrabruje: 'Vjerom u Krista iskazujemo svečani čin poslušnosti Bogu. Taj čin podvrgavanja Božjem autoritetu koji nam je govorio, obara oholost sotone, koji je sagriješio ohološću. No, sotona se osobito boji naše ljubavi prema Bogu. Ta ljubav nije bilo kakva ljubav. Ona je prijateljstvo kojim dva srca žele jedno drugome dobro i tako postaju uzajamno jedno drugome cilj. I od dva srca biva jedno srce. Ta ljubav tjera u bijeg sotonu, našeg najvećeg neprijatelja'. 
 
U političko-pravnim situacijama kad Hrvatska biva marginalizirana i tretirana kao patuljak i pijun jugoistoka Europe za svaku vrstu uvjetovanja, pohodi nas sveti Hrvat Leopold koji na pozornici sveopće, Crkve svijeta, biva zaštitnik Godine milosrđa odlukom nasljednika svetog Petra. Čudo da je iz jednog tako genocidnog i nekreposnog naroda, niknuo toliki duhovni gigant na ogled i primjer općinstva svetih i cijelog svijeta.
 
Kad mu je jedan čovjek rekao kako ljudi pričaju da se po njegovim molitvama dogodilo čudo, Leopold je drhtavim glasom uzvratio: 'Pusti neka ljudi govore što ih je volja, ali to nije istina. Jedini je Bog začetnik čudesa. Tu čovjek ništa ne može. Mi prije svega moramo zahvaljivati Gospodinu Bogu da nas je izabrao za svjedoke svoje svemoći, a onda se moramo zbuniti i drhtati jer je to velika odgovornost za koju ćemo jednog dana morati dati račun. Nisu uzalud s njegovih blagoslovljenih usana izašle ove riječi: 'Kome je puno dano, od njega će se puno tražiti'.
 
U danima ponižavajućih diplomatskih očitovanja u našoj zemlji, u domaćoj kuhinji producirane inozemne prismotre i nabijanja krivnje hrvatskim ljudima, baš ti ljudi okrenuše drugi obraz, pa na ruganje svome očitovanju vjere i Svetome uzvratiše blagoslovom i molitvom. Raskolništvo ili oni koji žele dijeliti ne mogu podnijeti zajedništvo. Kako nemirna halabuka može izdržati mirno okupljanje? Kako nestrpljiva užurbanost, 'Daj odmah, nema čekanja, sređuj preko reda' može podnijeti tolike prizore strpljivog čekanja, nenaguravanja, gdje se drugoga ne uklanja kao prepreku, nego ga se  suosjećajno i rado pušta u (bržem) prolasku do sarkofaga i ispovijedi?
 
Baš Zlo, čiji se smisao egzistencije sastoji u tome da dokine svaku drugu, božansku egzistenciju, te je dane proslave osobnog, obiteljskog i narodnog života, potaknutog pohodom Leopoldovog tijela, u svojoj zavedenosti kratkovidno i zlonamjerno nazvalo danima ljudskog plesa oko smrti, leša i lijesa.
 
Usta govore čega je srce puno. Zlu koje promiče razne prolazne, zemaljske smrtnosti… Zlu kojem je nerijetko u tjelesnom padu imanentno ono što neke duše od ovoga svijeta žive, a drugome pripisaše, orgijanje… Uz puste -filije u demokratskoj građanskoj snošljivosti, uz već otrcane i od pravog sadržaja ispražnjene riječi mržnja i diskriminacija, kojima u Hrvatskoj zagovornici prava na uvjerenje i mišljenje koje traže za sebe, strastveno, podrugljivo i neprijateljski osporavaju drugome, inauguracijom termina nekrofilija upućeni smo i na 'stručno', antropološko i psihološko tumačenje odnosa kojeg katolik živi u Božjem daru i crkvenoj predaji čašćenja relikvija svetaca, kod nekih do sačuvanosti cijelog tijela.
 
Sv. Leopold je rekao: 'Mi smo ljudi koji idu i žive protiv struje, nasilu moramo osjećati nasilje pokvarene naravi koju nosimo. Ništa nas ne smije obeshrabriti. Moramo ići naprijed vazda sigurni da Bog cijeni sve napore i nagrađuje sve teškoće. Sve su žrtve bezvrijedne u usporedbi s onim što nam Bog pripravlja u vječnosti'.
 
Svetac je čovjekov prozor prema Bogu i Božji prozor u svijet. Svetac ohrabruje i potvrđuje: čudo je moguće, vjeruj u besmrtnost, vidiš li molitveni zagovor koji si doživio. Leopoldovo neraspadnuto tijelo znak je nadnaravne stvarnosti, Božje prisutnosti koja i na taj način ostavlja svoj neuništivi potpis kojeg ne može pokoriti prizemna kalkulacija i zgražanje u ime ljudske pameti.
 
Zlu koje promiče nered i glasnost, nepodnošljivo je vidjeti toliku sabranost, koncentraciju ljudi na jednom mjestu u tišini, redu i miru. Nije za Leopoldovih dana bilo remećenja javnog reda i mira, 'samo' dostojanstvena kolona koja svojom brojnošću i stavom izaziva. Svetost je provokativna. Svetost izaziva, a da to sama ne traži niti želi. Jer ona je usmjerena na popravak sebe, a ne suđenje drugoga. Svetost u krepostima božanske dobrote, požrtvovnosti, služenja, pomaganja ljudima i kreposti koje je Leopold oživotvorio, mnoštvo duša Bogu i ljudskosti priveo.
 
Toliki mir izaziva nečiji nemir. Toliki Leopoldov rad izaziva nečiji nerad. Njegov uspjeh iritira nečiji neuspjeh. Tolika Leopoldova vjera, i ne htijući, proziva nečiju nevjeru. Leopoldova odricanja kažu, čemu hedonizam, komotnost? Njegova klanjanja i bdjenja potiču, trgni se.

Leopoldova mila ruka koja je svojom ispruženošću tolikima već na zemlji otvorila raj, potiče da i mi svoje ruke sklopimo na molitvu, zahvalno pružimo prema Nebu i nesebično prema potrebniku.      
 
I još jedna znakovita zanimljivost. U većinski katoličkoj hrvatskoj zemlji, ali i hrvatskom društvu pod snažnim utjecajem bezbožnog komunističkog mentaliteta, svjedočanstvo vjere 'običnog' puka doživljava se i kao opasna (što se promijenilo?), u sekularizaciji maloumna, nacionalna, svehrvatska manifestacija.
 
Više od Boga kojeg ne vide i u kojeg (navodno ili zapravo) ne vjeruju, ti se žučni tumači i ključari umnog i duhovnog zdravlja nacije, pribojavaju narodnog znaka zajedništva i povezanosti oko svetoga, u dobrome, u državi koju vide, ali joj ne vjeruju, a od nje žive. Takvom javnom vjerničkom 'ugrozom' smatrana je i proslava Branimirove godine u Ninu 1979. g., spomen na 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata. U ondašnjem mraku to je hrabro svjedočanstvo katolištva i vjernosti Svetoj Stolici oko hrvatskih biskupa okupilo oko 250.000 Hrvata iz domovine i svijeta. Točno taj broj hodočasnika, okvirno, navodi se da je slavio Boga i za pohoda u čašćenju tijela sv. Leopolda.
 
Znakovito je da je isti broj vjernika, u različitom vremenskom periodu, okupljen u dva izvanredna crkvena događaja na narodnoj razini. Očima vjere gledano, moglo bi se reći da je taj broj onaj kvasac, statistička 'reprezentacija' katolika koja čini da trajno kisa tijelo Crkve u Hrvata. Za one kojima je i taj broj enormno i zabrinjavajuće velik, matematička kalkulacija i 'utjeha' da je to (tek, svega?) 6 posto od ukupnog broja izjašnjenih katolika u Hrvatskoj.
 
Kad se pita gdje su ljudi koji pohodiše Leopolda nedjeljom na misi i inače u crkvi, treba reći da to nisu bili samo vjernici Zagrebačke nadbiskupije, nego iz cijele Hrvatske i inozemstva. Broj od 250.000 hodočasnika, podijeljen na pripadnost 16 hrvatskih biskupija (a u Zagreb su došli i izvan granica Lijepe naše) broj od 15.600 vjernika po biskupiji čini vidljivim i u redovitom crkvenom životu.  
 
U vremenu snažnog i upornog izazivanja podjela i vrijeđanja hrvatskog većinski katoličkog naroda, značajno je uvidjeti jednu drugu snagu. Kako baš upravo i jedino sveci i Katolička Crkva miroljubivo, dobrohotno, spontano, bez forsiranja, vike, parola i transparenata, povezuju u skrušeno zajedništvo, pri čemu je vjernik u odnosu s Bogom usmjeren prvenstveno na to kako sebe učiniti boljom osobom.
 
Koliko je hijerarhija Crkve svjesna te svoje afirmativne, mobilizacijske snage u učinku za dobrobit cijelog društva? U životu Crkve i vjernika, u smislu redovitosti izvanredni događaji poput pohoda tijela sv. Leopolda, festival su zajedništva oko euharistijskog stola s brojnim pastirima, božanski koncert čiju ključnu notu čine ispovijedi, molitve, klanjanja, zahvale i pokajanja, želja za biti kreposnim.
 
Za razliku od svjetovnog koncerta i utakmice gdje je nutrina nekih osoba nesvjesna sebe, okruženja i umrtvljena, pa prema vani djeluje nemirno i agresivno, na ovakvim duhovnim susretima izvana je mir i dostojanstvena staloženost, a bitka i drama vodi se u nutrini osobe, koja je svjesna sebe, okruženja, svog odnosa prema Bogu i ljudima, dobrome i grijehu. Ovdje se ne napada drugoga, nego na sebi radi i sebe na putu ka vječnosti p(r)oziva.
 
Viđeni kvasac hodočasnika je dragocjen i u Hrvatskoj očito dugotrajnije utvrđen, no potrebnih je puno. Svecu je jednom je rečeno: 'Oče Leopolde, u svom ste životu čuli svakakvih stvari, pa Vas ništa ne može iznenaditi'. 'Varate se sinko. Čudim se svakog časa kako čovjek može staviti na kocku spas svoje duše zbog sasvim ništavnih i prolaznih razloga', uzvratio je obazrivi i razboriti svetac vjeran načinu Božjeg djelovanja u duši čovjeka.
 
Ako mu je netko i prvi put došao, sv. Leopold bi mu rekao: 'Vratite se, ta znate, ja Vas čekam!'.