Premijer koji se više želi svidjeti djelima, nego govorima

U takav (anti)hrvatski ring nadmetanja koje javnost verbalnim nadmetanjima želi dojmovno osvojiti, kupiti, zamagliti udaljavanjem od bitnoga, okolnosti, ili, kršćanin će reći Providnost, za hrvatskog premijera postavile su čovjeka koji narječitiji želi biti svojim djelima, činima. Život osobe koja je u konkurentnom svijetu ostvarena u svom radu najjača je preporuka i poruka. Premijer Tihomir Orešković htio bi 'samo' raditi. Tragom i osobno izražene želje, taj financijski stručnjak, uz brojke, prepoznaje i deficit osjećajnog BDP-a - poželio je da se hrvatski narod međusobno ophodi s više nježnosti i ljubavi, ljubaznosti.

Nismo li svi nekad umorni od inflacije riječi i govora bez pokrića? Jesmo li se toliko otuđili od nutarnjeg mira (koji dovodi i do izvanjskog u odnosima), poštovanja drugoga i afirmativnog stvaralaštva, da smo postali 'žedni' afera i ne biramo sredstva ni načina u vulgarnom blaćenju neistomišljenika i 'protivnika'. Postajemo 'ovisnici' o svakoj vrsti javnog napada i strastveno izričemo dobrodošlicu vatrama i silnicama javno i zakulisno poticanih ispada koji podgrijavaju destrukciju čija je matrica stvarati unutarnje i vanjske neprijatelje i vaditi kosture iz ormara? Nekima je to alat i način preživljavanja. Ako si kao profesionalni političar za to još i plaćen i životno osiguran, gubitak veze sa stvarnošću i stalna 'nabrijanost' dobija dodatna krila.  

Istupi zastupnika čija koalicija nije formirala vlast, pokazala je to i sjednica Hrvatskog sabora na kojoj je Orešković kao premijer većinski podržan, pokazuje mučni nedostatak političke i kulture javnog ophođenja u Hrvatskoj. Foteljaško dociranje ljudi, desetljećima vjernih partiji koja im je osiguravala egzistenciju te su od istupa 'u ime naroda' postali salonska i nenarodna elita koja drži ključeve hrvatskog (ne)disanja, 'prosvjetljuje' čovjeka čiji su roditelji zbog takvih 'odvjetnika' otplovili preko oceana, a sve ostvareno u životu nije dobio automatizmom partijske/stranačke knjižice ili kvotne razmjene po principu, ti meni glas i zaleđe/ja tebi položaj i plasman. Nije bio ničiji, nego svoj i, riječ koju često izriče, kao odgovoran na čelu timova, fokusiran – na rad i suradnju za veće dobro. A biti svoj u Hrvatskoj desetljećima, štoviše stoljećima, itekako košta. Do progona pa i gubitka života.

Bazično/profesionalno/realno neostvarenim ljudima željnima položaja bez pokrića u vlastitoj sposobnosti, a uz to i s drugima stignu razraditi smicalice kako ustoličiti svoj dokoni kružok, jer oni su, bez fer-natjecanja s jednakim startnim pozicijama, pretplaćeni biti 'vođama', doista je najbolji lijek i cjepivo nekad jako poželjna osobina – ignoriranje/ignorancija. I ne želeći osobno, unaprijed smišljeno, tako nekoga 'pobijediti', premijer Orešković svoju misiju i ne vidi kao omalovažavanje, ponižavanje drugoga. On je 'samo' za suštinsko kooperativan i raspoloživ i od drugih, sposobnijih, učiti. Zaigranost je za djecu na igralištu, pri čemu o tome ne ovisi sudbina zemlje i naroda, nije provokativna i ne vrijeđa.

Pozicija i postupanje koji su premijeru, što karakterno, a što zbog životnih okolnosti 'dodijeljeni', za ovaj su trenutak melem za tolike hrvatske rane na koje se uvijek iznova 'puca' verbalnim i demonstrativnim  nadmetanjima sa svih strana. Neki analitičari smatraju da premijer puno toga u Saboru nije razumio, semantički, a on kaže da takvo ponašanje ne može razumjeti na motivacijskoj, vrijednosno-sadržajnoj razini.

On svoju moć i autoritet ne izriče snažnim riječima, nego će to pokušati pokazati 'tihim' govorom u činima i odlukama najviših državnih institucija. Premijer Orešković, i mnogi 'samozatajni domoljubi', ne vide smisao u etiketiranju i licitiranju s količinom pripadnosti i promicanja vjernosti partizanskom, komunističkom i ustaškom duhu, pri čemu su ustaše prije sedam desetljeća završili u jamama, rovovima ili na drugim kontinentima, a komunisti u Hrvatskoj za vrijeme zadnjih sedam desetljeća svako toliko osjete i 'dožive' opasnost njihovog 'ukazanja'.

Izložiti se voditi zemlju, javno nastupati i nesavršeno govoriti hrvatski jezik, može samo samouvjerena, neiskompleksirana osoba, hrabra i svjesna svojih vrijednosti. Premijer je svoje 'semantičko nerazumijevanje' sveo na konstataciju da se neće dati smesti i odvesti s pravog puta ideološkim raspravama.

U Hrvatskoj svjetonazor i idelogija i nisu u duhu zdrave rasprave, nego zlonamjerne podvale. Premijer Orešković takvima neće biti sugovornik. Manipulatorima koji neistine vješto odjenu u misaonu verbalnu eskapadu, ne treba hraniti ego, podizati balon njihove napuhanosti i činiti ih društveno relevantnima. Time im čini najbolju uslugu i zapravo pruža slamku spasa u porastu njihove čestitosti i barem javne pristojnosti, jer je fašističko etiketiranje u Hrvatskoj, barem dosad, unosan i plaćen posao.

I sama sam među onima koji od najviših predstavnika državne vlasti žele i smatraju važnim čuti jasno formirane, argumentirane stavove o nizu društvenih tema. Komunikacija osobnosti i izricanje stavova jesu ljudska sastavnica i potreba. Osobe, upravitelji naroda, trebaju biti kompletno izgrađene i upućene u meritum procesa koje i legislativno vode. No, svako vrijeme nosi svoje naglaske i potrebu drugačijeg djelovanja.

Razvoj društva nije jednosmjeran i jednoznačan, oduvijek iste zadanosti. Ubijanje duše i razvoja hrvatskog naroda krajnje je nepodnošljiva i zagušujuća trakavica kojoj treba skalpel s najviše razine – kao dobrohotna, neispolitizirana osoba, u pokušaju ozdravljenja javne klime,  premijer Orešković u Hrvatskoj je poput pelina – nekima otrov, nekima lijek. U potrebi pozitivnog krajnjeg ishoda, svima potreban i poželjan. Hipokrat je pelin propisivao kod amnezije i reumatizma. Gubitak pamćenja i ograničene funkcije društvenih zglobova i jesu hrvatska dijagnoza.

Zastrašujući vokabular kojeg ustrajno i prijeteće podižu lijeve političke opcije nekad je bio uputnica za slanje ljudi u Lepoglave, Gradiške i gole otoke. Sada, istim revolucionarnim senzusom, poprima oblik goropadnih naredbi koje nastupom i potezima ne preza ponižavati, omalovažavati niti predsjednika vlastite države, vlade i bilo kojeg neistomišljenika.

Na vlasti su sad predsjednica i premijer koji na očitovanu prepotentnost u susretu uzvrate osmijehom, kao kad netko 'odmahne' na nepristojni postupak neotesanog djeteta. Nadam se da dolazi vrijeme kad će državne institucije u Hrvatskoj po svojim predvodnicima djelima pokazati što znači istinski napredovati i da će činjenice, a ne spletke i narudžbe, biti samopodrazumijevajući i glavni 'eliminator' unaprijed i ciljano destruktivnih karijerista kojima je govorništvo-prozivanje, makar i neutemeljeno, jedina referenca za biti društveno relevantnim. Marljivi i zauzeti radnici nemaju vremena trošiti snage na ping-pong prepucavanje, nauštrb znanja koje čeka primjenu rješenja i želi biti konkretno, za život opipljivo funkcionalno.

Kad se već ne može naći zamjerka osposobljenosti premijera koji je prošao svjetske ispite u kvalifikaciji svojih sposobnosti, jer u realnom sektoru se ne upisuje i postaje trajnim članom, nego dokazuje i opstaje angažmanom i rezultatom, patentirala se mudrost da država nije korporacija.

Dokazano znanje i vještine umiju funkcionirati u malom i velikom sustavu, uspjeh je uvijek plod suradnje i uvažavanja raznih čimbenika. Uvijek me zadivi dosjetljivost onoga koji se manje daje i ulaže, a svoj postupak 'mudro' opravda riječima koje čovjeku koji se troši, jer je valjda aktivnošću zaposlen, ne padnu na pamet.

Bezobrazluk zna biti dosjetljiv i 'logičan'. No, iznadprosječni rezultati u životu i požrtvovnost zbog ideala za temelj nemaju kalkulaciju i logiku, nego ljubav. Zato je i nije upitno kako netko može ostaviti mirniji, novčano isplativiji položaj i doći među siromahe i gladijatore.

U ovom trenutku, smatram, potreban je takav tip premijera u vađenju zemlje iz ponora, koji, u najboljoj namjeri, neće doživljavati niti pridavati značaj paunovima koji se zlonamjerno i bez pokrića šepure. Pa će na podvalu o dokidanju prava manjina, premijer uzvratiti, 'Ja najbolje znam što u  društvu i zemlji znači biti manjina'.

Također, dugoročno, ne može opstati i nije zdrava svjetonazorska, vrijednosna ambivalentnost, neutralnost i bezličnost koju promiču zastupnici MOST-a, opravdavajući to stavom da za to sada nije trenutak jer da to dovodi do društvenih podjela.

Pa nije važno pitanje pobačaja, istospolnih brakova, ćirilica u Vukovaru, vjeronauk u školi (ali je poželjna revizija Vatikanskih ugovora, to ne dijeli nego pomaže svim stranama).

Vrijednosti su temeljni pokretači ljudskog djelovanja. Ne izjašnjavati ili ne obrazlagati svoj svjetonazor (neiskreno) je dodvoravanje svima, neprozračnost slobode članova sustava i želja da u svojoj komotnosti budeš zaštićen od 'napada' neistomišljenika.

Upitno je onda vjeruješ li i sam u ono što u sebi, a ne i javno, smatraš moralnim i ispravnim. Otkriva to i zrelost osobe, njenu sposobnost suočavanja s drugačijim i različitim, a da pritom zadržiš autentičnost i dostojanstveno poštovanje.

Aktualni trenutak u Hrvatskoj u odnosu između vlasti i građana usporediv je s iskustvom odnosa između životnih partnera. Kao kad osoba iz više 'neuspjelih veza' izađe povrijeđena i razočarana, a prethodno je, (u svakom mandatu) bila obasipana riječima koje su se u konačnici pokazale kao krhotine, sastojci ruševine. Postaneš umoran, klonuo, pa poželiš i manje riječi u drugom, ključnom susretu s veličinom osobe koja te daruje konkretnim djelima koja ne raspiruju zlo i ne vuku u ponor, nego izvlače najbolje iz tebe, zacjeljujući što su drugi ranili i nisu prepoznali.

Uz svo svoje financijsko znanje, premijer Tihomir Orešković istaknuo je vrijednosti – više nježnosti i ljubavi. Njegov životopis pokazuje da je osoba koja zna što (treba) činiti, a s tim emotivnim začinom znat će i kako.