Agora – ljudi bez glave

Glave bez glave. Glave bez korisnog dara misli! Glave koje vode drugi! Zanimljivo gledanje na povijest! Smješteni uz glavnu gradsku aveniju, Michigan avenue, u Grant parku u Chicagu, skup skulptura pod nazivom Agora sastoji se od 106 tijela bez glave, visokih gotovo tri metra, izrađenih od lijevanog željeza. Postavljene su 2006. godine. Umjetničko ime potječe od grčke riječi agora, mjesto susreta. Likovi su postavljeni u hodanju u skupinama u različitim smjerovima ili u stanju mirovanja. Međunarodno priznata umjetnica Magdalena Abakanowicz darovala je skulpturalnu skupinu kao trajnu instalaciju gradu Chicagu.

Rođena u plemićkoj obitelji nedaleko od Varšave, Magdalena Abakanowicz (rođ. 1930.) bila je duboko pogođena događajima Drugog svjetskog rata kao i četrdesetpetogodišnjom sovjetskom dominacijom. U svojim dnevnicima piše da je "živjela u vremenima koja su bila izvanredna zbog različitih oblika kolektivne mržnje i kolektivne hvale. Marševi i povorke bili su iskazi obožavanja velikih vođa koji su se ubrzo pokazali kao masovne ubojice. Bila sam opsjednuta slikom gomile... Činilo mi se da pod ljudskom lubanjom, instinkti i emocije nadjačavaju intelekt bez da smo mi toga svjesni."

Autorica svoje djelo vidi kao negative ljudskog oblika poput školjki. Umjetnica, koja je odrasla promatrajući mržnju čovječanstva tijekom Drugog svjetskog rata, navodi da se njezina umjetnost temelji na strahu od gomile koju opisuje kao "organizam bez mozga koji djeluje na zapovijed, obožava na zapovijed i mrzi na zapovijed."

Hannah Arendt, teoretičarka značajna u filozofiji i političkoj teoriji 20. stoljeća zaključuje kako "najveće zlo na svijetu počine osobe koje nemaju svoj 'ja'", svoj identitet. Prema njenim riječima, zlo čini čovjek bez motiva, bez uvjerenja, bez svog jedincatog ja koje čini život jedincatim. (Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, 1963.)

Magdalena je svjedočila nekim od najmračnijih trenutaka u poljskoj povijesti. Ipak unatoč ratu, obiteljskim traumama, gledanju smrti u oči i nestanku velikog broja ljudi koje je poznavala, nastavila je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi i nastavila je razmišljati u svojim djelima. Tijekom godina, Abakanowicz je nastavila tražiti ono što je vjerovala da je univerzalna istina – da ljudi mogu mnogo postići, istovremeno bivajući odgovorni za svoj pad. "Konačno još uvijek dovodimo u pitanje svoje postojanje, problem našeg postojanja", rekla je za New York Times 1992., "jer je to najveće pitanje i najveća misterija – postojanje i smisao ili ne-smisao, izvanredna snaga u čovjeku i istodobno bezgranična izvanredna slabost ljudskog bića."

Razdoblje cijelog 20. stoljeća obilježeno je ljudima bez glave. Jer kako vidimo, takvi i jesmo! Ne vidjeti znači ne biti! Ideologije svih boja čine čovjeka prašinom bez tragova. One mu ne dopuštaju da se digne. A nitko ne ide tako visoko kao onaj koji zna kamo ide, koji zna svoj božanski smisao i ljudski hod. Budući da mnogi nisu koristili glavu za razmišljanje, milijuni ostadoše bez glava. Stoljeće koje ga slijedi nastalo je na njegovim zasadama. Vrijeme bezboštva, moralnih dijagonala i praznih duša ostavlja iza sebe ljude bez glave i bez smisla. Da, otisci što ih ostavlja čovjek na čovjeku vječni su! Diktature imaju drugačija odijela, ali praznine su im iste kao i njihovim sličnicima u ranijim desetljećima. Papa Ivan Pavao II. dobro to proročki reče Ircima još 1979., a i našem vremenu: "Društvo koje je izgubilo svoja viša vjerska i moralna načela postat će lak plijen za manipulaciju i dominaciju od strane snaga koje će, pod izgovorom većih sloboda, porobiti… još više."