Zadušnica za sve pokojne svećenike i kanonike Đakovačko-osječke nadbiskupije
Ljepota kršćanskog sjećanja ili kršćanske memorije je ta da u svijest prizivamo drage ljude, drage osobe, ali na takav način da nas oni ne zarobljavaju.
Uz nadbiskupa Đuru Hranića, umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića te još jedanaestoricu svećenika, večernju misu zadušnicu za sve pokojne svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, kanonike Prvostolnog kaptola te sve svećenike koji su djelovali u Đakovu predvodio je 4. studenoga u đakovačkoj katedrali pomoćni biskup Ivan Ćurić, spomenuvši se na poseban način trojice svećenika koji su preminuli od prošloga Dušnog dana: Stanislava Haramije, Borislava Romića i Marka Ercegovca.
- Na molitvu i na kršćanski put prema punini spasenja upućuje nas i današnji sv. Karlo Boromejski, koji je unatoč mnogim izazovima i protivštinama znao ukazati na pravu vrijednost kršćanskog spasenjskog puta, a ujedno i spasenjskog puta i svetosti službe svećenika. O tom promišljajmo u zahvalnosti prema našim pokojnim svećenicima, uvijek se utvrđujući na putu obraćenja - rekao je biskup Ivan uvodeći u misno slavlje.
Prigodnu homiliju izrekao je rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu dr. Stjepan Radić, podsjetivši kako se u ovom misnom slavlju napose moli za duše svećenika koji su ovoj nadbiskupiji namrijeli vrijedna djela. Primijetio je kako pojam sjećanja ili prisjećanja ima zanimljivu dimenziju, a to je da se sjećati možemo kako u stanjima tuge, tako i u stanjima radosti. Štoviše, to i činimo: u memoriju dozivamo lijepe trenutke, prisjećamo se na način da nam se oni utiskuju u dušu i od toga živimo.
Ljepota kršćanskog sjećanja ili kršćanske memorije je ta da u svijest prizivamo drage ljude, drage osobe, ali na takav način da nas oni ne zarobljavaju.
Utoliko kršćanski vid memorije predstavlja ljepotu prisjećanja u kojoj živimo od života onih koji su nam nešto namrijeli, rekao je dr. Radić, dodajući kako je važno uvijek i iznova učiti iz tog kršćanskog pologa.
Istaknuo je dvije temeljne slike kroz koje se prikazuje i opisuje svećenički život, a to su „rad u vinogradu Gospodnjem“ i „rad na njivi Gospodnjoj“.
- I jedno i drugo očituje težački vid posla, znoj, trud, muku, sve ono u što čovjek upire svoje snage, ne znajući i ne bivajući siguran da će stići zaslužena nagrada. Temeljni vid plodova ovisi upravo o providnosti, o Bogu koji daje da uzraste - kazao je dr. Radić, posvješćujući kako u tom duhu taj vid truda iziskuje sve one druge napore, druge ljudske osobine i slabosti.
- Ne radi se o tome da bismo morali biti naviknuti na naše svećeničke slabosti, nego uistinu ih promotriti kroz dimenziju onog ljudskog pologa kojeg Bog osnažuje - rekao je.
Kazavši kako je rast u duhovnosti zahtjevan i izazovan, a rast u svetosti ideal, istaknuo je kako u toj perspektivi treba promatrati i duše svećenika, podsjećajući na svojevrsnu obvezu molitve za svećenike, kao za pokojne, tako i za živuće, da nas vode u primjeru vlastitog života prema Isusu Kristu, kako je to na sebi svojstven način činio i sv. Karlo Boromejski.
Na kraju misnog slavlja, koje su pjevanjem animirali bogoslovi đakovačkog sjemeništa, biskup Ćurić pozvao je sve okupljene svećenike, redovnice, narod i zajednicu Bogoslovnog sjemeništa da se udruženi preporuče Gospi, predvodeći Posvetnu molitvu Bezgrešnom Srcu Marijinu za svećenička i redovnička zvanja.