U Bračnom i obiteljskom savjetovalištu Splitsko-makarske nadbiskupije obilježen je, 15. listopada, Dan sjećanja na gubitak djeteta u trudnoći ili pri porodu. Tom prigodom je o tužnoj strani trudnoće i majčinstva govorila psihoterapeutkinja Maja Jakšić, specijalistica iz pastorala kriznih situacija.

- Tijekom života suočavamo se s različitim vrstama gubitaka, a nekada i s onim najtežim gubitkom, gubitkom djeteta. Postoje dvije specifične situacije gubitka djeteta kojima okolina, a katkad i sami tugujući, ne pridaje dovoljno važnosti ili ga ne prepoznaju kao stvarni gubitak ili se tugujući jako teško nosi s tim gubitkom: gubitak djeteta koje se još nije rodilo i mrtvorođeno dijete. Ova vrsta gubitka po svemu je ista s ostalim gubitcima, osim što tugujući često ne dobiva, a često i ne traži potporu i pomoć koje su mu potrebne. Nažalost, nemamo dovoljno znanja o gubitcima, tugovanju i pružanju potpore tugujućima. Naše 'napredno' društvo zna sve o 'pravu' žene na pobačaj, no zna i govori malo ili ništa o tugovanju zbog nesretno okončane trudnoće i tako doprinosi općoj tišini, neznanju i nedostatku svijesti o emocionalnom učinku pobačaja - kazala je Jakšić.

Pojasnila je da brojne žene doživljavaju smrt umjesto rođenja kroz spontani pobačaj, izvanmateričnu trudnoću, mrtvorođenost, neonatalnu smrt i „terapijski“ pobačaj zbog genetskih ili urođenih anomalija. Otprilike svaka četvrta trudnoća završava nesretno, a mnoge obitelji poznaju tugu zbog ovog gubitka. Premda o tome uglavnom šute, itekako im je potrebna potpora i razumijevanje.

Na predavanju je bilo govora o procesu tugovanja, zatim o dobronamjernim, ali nespretnim i neosjetljivim komentarima okoline, različitom načinu tugovanja očeva i majki i mogućim nesporazumima zbog toga, o brojnim pitanjima koja muče tugujuće roditelje, o otežanom, prikrivenom i poremećenom tugovanju, o tome kad je potrebno potražiti stručnu pomoć i kako pružiti djelotvornu potporu tugujućima u našoj blizini.

- Tuga zbog spontanog pobačaja je normalna i ističe važnu istinu: ljudski život je darovan od Boga, dragocjen i jedinstven od trenutka začeća, a njegov je gubitak vrijedan žalosti jer, ma kako kratak, ima smisao i značenje. Dobili smo iskustvo roditeljstva samo na dar i stoga ga treba primiti sa zahvalnošću, a ne s pravom jer naša djeca nisu naša svojina – dijete uvijek pripada Bogu. Ako su nam ova djeca svojim postojanjem ukazala „samo“ na to – svrha njihovog kratkog života itekako je postignuta - zaključeno je.