Dominikanac Stjepan Krasić: Prvo hrvatsko sveučilište u Zadru jedno je od najstarijih u Europi

Povodom proslave blagdana sv. Dominika 8. kolovoza objavljen je intervju s profesorom dominikancem Stjepanom Krasićem.

dom-kre.jpg
Autor
slobodnadalmacija.hr/laudato.hr/D.R.
Fotograf
wikimedia.org
Objavljeno:
 
08.08.2019 18:19

Opće značenje generalnih učilišta najbolje su izražavali pridjevi ‘opći’ (generale) ili, još bolje, ‘sveopći’ (universale), ali ne u smislu sveukupnosti predmeta koji su se na njima predavali ili na kojima se ‘sve učilo’, kako je to htio sugerirati hrvatski neologizam iz XIX. st. za sveučilište. Takvo ‘sve-učilište’naprosto nikada nije postojalo, niti može postojati. 

Tim riječima započeo je intervju novinara Duška Čizmića Marovića s profesorom Stjepanom Krasićem za Slobodnu Dalmaciju, kojeg prenosimo u cijelosti.

Prilozima prof. Stjepana Krasića Universitas želi ojačati interes hrvatske sveučilišne i šire javnosti za osvješćivanje stvarnih početaka akademskog života na povijesnom hrvatskom prostoru, što bi vodilo legitimnom prevrednovanju hrvatske sveučilišne povijesti. Ta nacionalna kulturna zadaća čije se značenje ne može precijeniti prvenstveno je na našim sveučilištima. Stjepan Krasić taj je pionirski posao za Zadarsko sveučilište temeljito obavio još 1996., ali značenje njegovih otkrića nedovoljno je prepoznato ne samo u široj, nego i u akademskoj javnosti. To je bio više nego dovoljan razlog da profesora Krasića zamolimo za razgovor.

Vi ste se, profesore Krasiću, kako vidim, specijalizirali za povijest školstva. S tog ste područja objavili čak četiri knjige: prvo 1996. “Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili ‘Universitas Jadertina’ 1396-1807)’’, zatim ‘’Liber Almi Studii Generalis S. Dominici Iadrae (1684-1790)’’, Zadar 2008., koja je 2012. prevedena i na engleski, te ‘’Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka’’ (Zadar 2012.). Uskoro izlazi ‘’Prag i Zadar – dva europska sveučilišna središta u XIV. st.’’. Na ove ste teme objavili i gotovo dva tuceta znanstvenih rasprava u raznim stručnim časopisima. Od kada datira vaše zanimanje za ovu tematiku?

- Ja nisam tako mlad kako može izgledati. Iza mene je najmanje pet desetljeća rada i istraživanja, ne samo ove tematike. Sve je počelo potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća kad sam se u Generalnom arhivu Dominikanskog reda u Rimu namjerio na jedan fond koji sadrži gotovo dvije tisuće originalnih regesta pisama koja su vrhovni poglavari Dominikanskog reda od 1392. do 1600. slali u Hrvatsku. Jedan od prvih regesta odnosio se na osnivanje generalnog učilišta u Zadru 1396. godine.

Jeste li bili svjesni da ste s tim regestima na pragu senzacionalnog otkrića o prvom sveučilištu na hrvatskom tlu?

- Da i ne. Da, jer mi je sam pojam „generalno učilište“ (studium generale) sugerirao da se radi o višem ili visokom učilištu. Ne, ako mi taj pojam nije bio posve jasan. Do tada, naime, nikada nisam bio na njega naišao, niti sam o njemu za vrijeme dotadašnjeg školovanja u Hrvatskoj čuo.

Želite reći da u nas nitko o tome nije pisao?

- Koliko sam uspio ustanoviti, nikada nitko o tome nije ni slova napisao! No, da ne gubim odveć vremena oko razjašnjenja tog pojma, taj i neke druge podatke unio sam u svoju doktorsku disertaciju na latinskomu koja je 1972. ugledala svjetlo dana u Rimu, ostavivši za kasnije podrobniju analizu i produbljenje značenja tog pojma. U međuvremenu sam se 1975. – 1980. za ondašnju JAZU, danas HAZU, punih pet godina angažirao na izdavanju djela Bibliotheca Ragusina dubrovačkog dominikanca Serafina M. Cerve – Crijevića u 4 sveska. Tek nakon toga bilo mi je moguće vratiti se istraživanju povijesti visokog školstva.

Kada ste uistinu shvatili da pojam „generalno učilište“ zapravo znači sveučilište u modernom smislu riječi?

- Da dođem do sigurnih saznanja, morao sam pronaći i pročitati sve što je dotad o tome napisano. Trebalo mi je dosta vremena dok sam sve istražio i obradio tako da sam otklonio svaku razumnu sumnju u to da je „generalno učilište“ bio sinonim za najvišu obrazovnu ustanovu srednjega vijeka koju danas zovemo sveučilištem. Čitanje izvornih dokumenata iz povijesti visokog školstva još više me je u to uvjerilo. Ustanovio sam da su sva, ili gotovo sva važnija europska sveučilišta (Bologna, Padova, Pariz, Oxford i dr.) dugo nosila taj naziv.

Kako ste se – ako smijem pitati – osjećali kada ste konačno shvatili da ste otkrili takvu stvar koja će skupa s vašim imenom sigurno ući u hrvatsku kulturnu povijest?

- Neću pretjerivati poput jednog svog poznanika koji se za jedno manje otkriće slikovito izrazio da se osjeća „kao prosjak koji je postao kralj“! U svakom slučaju, osjećao sam se ugodno, zadovoljan da je moj dugogodišnji rad urodio jednim lijepim plodom. To se u životu znanstvenog istraživača u većini slučajeva samo jednom dogodi.

No, kad je riječ o stručnoj latinskoj terminologiji za sveučilišta, mi smo navikli na to da je izraz „Universitas“ standardni latinski pojam za sveučilište...

- Stručna terminologija za najvišu obrazovnu ustanovu nije bila usklađena. Rabili su se razni pojmovi i izrazi. Međutim, s naglim razvojem školstva u XII. i XIII. st., sve je više prevladavao izraz “učilište” (studium). Od tog su vremena carevi i pape za sveučilišta u Bologni, Parizu, Valenciji, Oxfordu, Padovi itd. ponajčešće upotrebljavali taj izraz. No nije trebalo dugo čekati da se uz imenicu “učilište” (studium) pojavi oznaka “generalno” (generale) ili opće koja mu je dala sasvim specifično značenje kako bi ga se razlikovalo od “posebnih” ili nižih učilišta (studia particularia ili studia specialia) koja su se od njega razlikovala i po podrijetlu i po naravi. Od polovice XIII. st., ‘’studium generale’’ bio je općenito prihvaćen za visokoškolsku ustanovu. Tako su se službeno zvala sveučilišta u Parizu, Bologni, Oxfordu itd., što ga je učinilo jednim od najčešće upotrebljavanih izraza (ali ne i jedini) za onodobna sveučilišta.

U čemu je specifična važnost generalnih učilišta?

- Generalna učilišta su nakon Carstva (Imperium) i Crkve (Ecclesia) po svojoj naravi bila smatrana trećom ustanovom sveopćeg ili nadnacionalnog značenja. Ona su, barem načelno, morala biti “učilište za sve”, tj. otvorena svima koji su, bez obzira na društveni stalež ili nacionalnu pripadnost, htjeli steći najvišu izobrazbu. Opće značenje generalnih učilišta su, uostalom, najbolje izražavali pridjevi “opći” (generale) ili, još bolje, “sveopći” (universale), ali ne u smislu sveukupnosti predmeta koji su se na njima predavali ili na kojima se “sve učilo”, kako je to htio sugerirati hrvatski neologizam iz XIX. st. za sveučilište. On je loše napravljen i stvara veću zbrku nego što razjašnjava stvari. Takvo „sve-učilište” naprosto nikada nije postojalo, niti može postojati.

Ako na generalnim učilištima nije bilo moguće „sve učiti“, koji su se onda predmeti učili?

- Generalna učilišta su po svojih naravi i po volji svojih osnivača bila namijenjena svim ljudima željnima znanja bez razlike na društveni stalež ili narodnost. Na njima su se predavali oni „viši“ predmeti koji su u to vrijeme bili smatrani nužnima za potrebe društva: „slobodna umijeća“ (artres liberales) ili filozofija, teologija, pravo i medicina. Međutim, bilo je potrebno da ih predaje više profesora koji su bili u stanju polučiti visoke ciljeve u korist cjelokupnog društva. Najslavnija sveučilišta u XIII. st. (Bologna, Pariz, Oxford, Cambridge i dr. nikada nisu imala više od četiri navedena predmeta i fakulteta. Na mnogim su se generalnim učilištima dugo vremena predavale samo jedna ili dvije “važnije” znanstvene discipline (teologija ili pravo), što je bilo dovoljno da mu se prizna pravni položaj generalnog učilišta. Čak ni pariško sveučilište u vrijeme svog najvećeg procvata nije imalo pravni fakultet. No, s vremenom se broj predmeta i fakulteta postupno povećavao.

Tko je imao pravo osnivati generalna učilišta s obzirom na njihovu univerzalnu narav?

- Generalna učilišta, kao najviše obrazovne ustanove namijenjene svima, bila su plod suradnje Crkve i Države kao dviju najviših, stvarno ili virtualno univerzalnih društvenih ustanova, s namjerom da budu znanstveni i službeni organi njihove univerzalne vlasti. One su izgradile jedinstvenu političko-vjersku i kulturnu građevinu na kojoj se temeljio sav znanstveni i kulturni napredak europskog, a poslije i svjetskog društvenog poretka.

Međutim, generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru nisu osnovali ni car ni papa, nego vrhovni poglavar reda?

- Osnutak Dominikanskog reda je, stjecajem povijesnih okolnosti, pao u vrijeme nastanka prvih europskih sveučilišta. Te dvije ustanove su blizanci i čeda iste matere: Katoličke crkve i latinske kulture. Rodili su se u isto vrijeme i na istom tlu, pa je sasvim prirodno da su od početka bili usmjereni jedni na druge i tijesno surađivali u oblikovanju kulturnog, znanstvenog i vjerskog lika cjelokupnog društva. Dominikanski red je u početku posve ovisio o javnim sveučilištima, naročito o pariškomu, ali je već od 1229. godine papinim dopuštenjem počeo osnivati vlastita generalna učilišta. Iako su - slikovito rečeno - bila mladice nakalemljene na mladom deblu javnih sveučilišta, ipak nisu bila njihova obična kopija, niti su svoje životne sokove crpli isključivo iz limfa na kojima su se ona hranila, nego i iz vlastitih izvora. Zahvaljujući svom ustroju i intelektualnoj usmjerenosti red je za samo nekoliko desetljeća zauzeo jedno od vodećih mjesta na području školstva na europskom Zapadu izbacivši na površinu velik broj učenih ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u vjerskoj i kulturnoj povijesti raznih zemalja. Njegova učilišta, koja su tijekom vremena nikla u gotovo svim značajnijim europskim gradovima, postala su kulturna i znanstvena središta na kojima su se poglavito gajile filozofija i teologije, ali isto tako i druge znanstvene discipline. Potkraj XIII. i početkom XIV. stoljeća od oko 10 tisuća koliko je red imao članova, na raznim učilištima i sveučilištima djelovalo ih je oko 1500, od čega polovica na javnim (sve)učilištima. Bila je to intelektualna snaga koju ni Crkva ni država, sve da su i htjele, nisu mogle ignorirati.

Vaše je otkriće neprocjenjivo značajno za cijelu hrvatsku kulturnu prošlost. Početke visokog školstva u nas pomaklo je za gotovo puna tri stoljeća ranije nego se to do tada smatralo. Kakva je bila percepcija hrvatske javnosti kad ste 1996. u velikoj i obilno dokumentiranoj monografiji od tisuću stranica objavili da je davne 1396. godine u Zadru zaživjelo jedno sveučilište, prvo na hrvatskom tlu ili – nije pogrešno reći – u jugoistočnoj Europi?

- Javnost je, općenito govoreći, bila veoma ugodno iznenađena. Nije bilo društvenog medija koji to nije prenio i komentirao. No, bilo je i ignoriranja. Neki su vjerojatno shvatili da im se time skida aureola prvenstva. Osoba iz meni bliskih krugova, koja u tome ima manje udjela, nego ja u Einsteinovoj teoriji relativnosti, čak je „post factum“ pokušala staviti svoj potpis ispod tog otkrića. Ipak, prevladala je maksima “contra factum non datur argumentum”. Podatak da je 1396. u Zadru zaživjelo sveučilište, prvo na hrvatskom tlu, ušao je u stručnu literaturu u zemlji i inozemstvu, čime se Hrvatska i na području visokog školstva svrstala u red naprednih europskih zemalja. Međutim, ostaje činjenica da o toj monografiji do danas nije napisana nijedna ozbiljna znanstvena recenzija. Jedni to nisu učinili jer je ta tematika u nas posve nova i nepoznata, a drugi iz već navedenog razloga.

Što Universitas može učiniti da se unaprijedi i učvrsti svijest da smo kao narod već potkraj XIV. st., mnogo prije nego razni drugi europski narodi, sa svojim generalnim učilištem u Zadru doživjeli svoju punu intelektualnu zrelost?

- Bilo bi vrijedno truda da istraživače, posebno iz naših sveučilišnih središta, potaknete da obave i objave istraživanja o akademskoj povijesti vlastitih sredina. Ali glavno je ustrajati u onome što Universitas čini već sada: širiti istinu.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Biskupije

Još iz rubrike: