Mnoga su poznata imena iz svijeta glazbe svirala ili koristila u svojim orkestrima taj puhački instrument. Vrata popularnosti otvorila su mu se tek s osvitom novog stoljeća, u Novom svijetu, kad je svoj dom pronašao u omiljenim američkim puhačkim orkestrima Johna Philipa Souse. Do tad se već dokazao i u kabaretskim točkama seksteta Brown Brothers, a prvi koji je saksofon odveo u nove solističke predjele te lakoćom i virtuoznošću sviranja otkrio svijet novih mogućnosti tog instrumenta  s nadolazećom jazz glazbom bio je Rudy Wiedoeft.

Sjetimo se danas, kada je rođendan tog izvanserijskog instrumenta, kako je izumljen.

Malo ljudi zna za činjenicu da se instrument saksofon zove po čovjeku imenom Adolphe Sax. On je bio belgijski glazbenik i izrađivač instrumenata i upravo je na današnji dan, 17. svibnja, davne 1846. godine patentirao svoje novo glazbalo – saksofon. Sax je potjecao iz obitelji izrađivača instrumenata. Kao dječak svirao je flautu i klarinet, a već s 15 godina izrađivao je sam te instrumente. Eksperimentirao je s novim dizajnima glazbala, naročito s bas-klarinetom i kontrabas-klarinetom, koji su već imali cijev zavinutu prema gore, slično kasnijem saksofonu.

Zanimljivo je da se danas saksofon uvrštava u drvene puhačke instrumente, premda je napravljen od metala. Razlog tome je sličnost saksofona s drvenim puhaljkama, naročito klarinetom i oboom. Naime, saksofon proizvodi ton pomoću jezička od trske koji titra kad se puše u njega, vrlo slično jezičku klarineta. Kad je konstruirao saksofon, Saxova je namjera upravo i bila napraviti instrument koji bi popunjavao rupu između drvenih i limenih puhaljki. Želio je glazbalo koje će biti najjače među drvenima i najprilagodljivije među limenima - i tako je dobio saksofon.

Dolaskom jazz glazbe saksofon je dobio veliku popularnost. Do kraja 1920-ih već ga je sviralo oko milijun i pol Amerikanaca.

Dvadeseto stoljeće s najpoznatijim glazbenicima puhačkih instrumenata bilo je njegovo!

Sjetimo se ovdje i našeg Ive Tijardovića koji je svijet zahvaćen ritmom plesnih orkestara spojio s toplim intimnim prostorom grada u kojem je živio. Njegov svestran talent bilježio je najnovije svjetske glazbene trendove i s lakoćom i duhom ispreplitao ih s mediteranskom glazbenom tradicijom, oblikujući u opernim remek-djelima Mala Floramye i Spli'ski akvarel portrete jednog vremena i prostora na kojima bi Splitu pozavidjeli mnogi drugi gradovi.

Ulomci iz ovih opereta prizivaju doba kada je saksofon proživljavao svoje uzbudljivo razdoblje, i premda Tijardović saksofon nije uključio u svoj orkestar, njegove operetne melodije prirodno će zazvučati u novim obradama dua Tudor – Batoš za saksofon i klavir.

Svoju "Rapsodiju za saksofon i orkestar“ Claude Debussy (1962.-1918.) sklada na narudžbu "gospođe saksofonistice“ Elise Hall, predsjednice Bostonskog orkestralnog kluba. Skladba započeta 1904. direktno se nadovezuje na glazbeni materijal iz Preludija za poslijepodne jednog fauna, a iz nje će izrasti kompozicijske ideje za Debussyjevo remek-djelo More. Rapsodija će duže čekati kako bi bila dovršena - originalno je skladana za saksofon i klavir, a orkestracija je nastajala tijekom više godina. Ugrubo dovršenu, u tri stavka, Debussy partituru šalje naručiteljici 1911. godine. Djelo je isprva nazvano Orijentalna rapsodija, potom Maurska, ukazujući na španjolski glazbeni idiom prisutan u glazbi. Zanimljivo je da je Elise Hall, koja se sviranja saksofona prihvatila kako bi poboljšala zdravstveno stanje svojih dišnih putova, naručila još nekolicinu skladbi za saksofon od drugih skladatelja, tako da je utjecala na proširivanje repertoara za ovaj tada još nepopularan instrument.

Dvije skladbe o kukcima (1935.) Benjamina Brittena (1913.-1976.) originalno skladane za obou i klavir, dio su manje poznatog mladenačkog dijela iz opusa velikog britanskog skladatelja 20. stoljeća. Prva skladba s poskakujućom kvalitetom kratke dvotonske fraze i raznoliko skladani zadržani tonovi na završecima glazbenih rečenica efektno dočaravaju nepredvidljive putanje opisanog skakavca. Povremene bartokovski nemilosrdne ritamske provale klavira u drugoj skladbi kao i mogućnosti opasnog tona koji Britten sklada za puhačku dionicu, mogu točnošću i šarmom prizvati leteću prijetnju ose u drugoj skladbi.

Američki skladatelj George Gershwin (1898.-1937.) koji je u svojim skladbama znao prepoznati ono najljepše iz bujnog glazbenog svijeta američkih Crnaca, nikada, premda je to obećao, nije skladao violinski koncert za Jaschu Heifetza (1901.-1987.). Zato se Heifetz sam prihvatio obrada Gershwinove glazbe, tako da u njegov repertoar ulaze Amerikanac u Parizu, Tri preludija za klavir, te nekolicina ulomaka iz opere Porgy i Bess. Heifetzove obrade pridonijele su popularizaciji Gershwinove glazbe, s kojim se Heifetz upoznao i sprijateljio dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ove virtuozne transkripcije ulomaka iz Porgy i Bess datiraju iz 1947., i na jedinstven i fascinantan način obuhvaćaju uzbudljivost Gershwinove partiture.