Svetkovina sv. Josipa, naslovnika obrovačke župe i zaštitnika Grada Obrovca, svečano je proslavljena koncelebriranim misnim slavljem koje je u župnoj crkvi sv. Josipa predslavio gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Kako je istaknuo, sv. Josip je radio iz drugog plana.

- U tome nam može biti jako dobar primjer, na koji način mogu svaki pojedinac i zajednica izgrađivati svoj identitet. Sv. Josip je čovjek koji dolazi iz drugog, trećeg plana. Danas ljudi misle da nisu ostvarili svoj identitet i cilj u životu, ako nisu negdje postali šef. Makar i nema nekog pokraj sebe, ali on je voditelj računovodstva, a nema drugoga koji mu pomaže. Svi se bore da dođu na prvo mjesto. On nije postigao cilj ako je na drugom ili trećem mjestu. A ovdje imamo: Isus, Marija, Josip. On je već bio predodređen da bude na trećem mjestu -  rekao je mons. Bogović.

Istaknuo je i kako nije važno na kojem je čovjek mjestu, nego radi li ulogu koji ima u zajednici i je li je dobro odradio.

- Josip ju je odradio, a bio je na trećem mjestu. Ni Isus nije odmah otišao gore, u carske palače. Nego je krenuo odozdo, sa zadnjeg mjesta. I nikad nije došao na te vrhove, do najviših vlasti, sve dok ga nisu sudili i osudili na smrt. Inače je stalno bio sa zadnjima, papa Franjo bi rekao, na periferiji. Važno je da odigraš pošteno ulogu koju trebaš, na određenom mjestu - potaknuo je mons. Bogović.

Dodao je kako svatko ima Božju sliku u sebi te može naći svoje mjesto u društvu.

- Tako je radio sv. Josip. Odradio je savjesno sve što je zahtijevalo mjesto na kojem je bio. To je jako važna poruka svima, kad smo u utrci, očajni smo jer nismo nešto postigli, plaćamo, podmićujemo da maknemo nekoga, da ja tamo sjednem. Umjesto da odradiš pošteno ulogu na kojoj jesi i na kojoj si potreban. A ne srušiti druge da ti ideš na njihovo mjesto. Ta je poruka sv. Josipa itekako korisna. Nije se borio za prva mjesta - istaknuo je mons. Bogović.

U litanijama sv. Josipu se kaže i da je on potpora obitelji. Taj stup nam je potreban i on se rasklimao, upozorio je biskup. Mnogi rade na tome da obitelj ne bude što je nekad bila, da nema potpore.

- Najvažnije zvanje i najbolje se treba učiti kako biti roditelj. Roditelj je temeljno zvanje, biti otac, biti majka. Imati majčinske i očinske osjećaje. Znati biti sin, kćer. Na tome stoji ili pada sreća svake zajednice pa i cijelog čovječanstva. To su temeljna zvanja. Ako u društvu dobro stoje ta zvanja, onda dobro stoji i cijelo društvo - istaknuo je mons. Bogović.

Upozorio je da se u državnoj i drugim politikama ne vodi puno brige da se ta zvanja odvijaju neometano i da odigraju ulogu koju su sposobna odigrati.

- Obiteljska škola je najvažnija od svih škola koje su postojale i koje će postojati. Bez nje se ne bi moglo izgrađivati čovječanstvo - poručio je biskup.

Podsjetio je kako papa Franjo ističe ulogu i djedova i baka. Nažalost, ''ti su nastavnici zamuknuli''.

- Osjeća se nedostatak takve škole i njihovih predavanja. Bez djeda i bake je osiromašenje – rekao je.

Mons. Bogović je istaknuo i da su ključni predmeti naučiti biti otac i majka. Kako se postaviti u životu, biti odgajatelj.

- To je glavno, a u svim drugim školama to se stavi kao nevažno. Važno je naučiti neko znanje, obogatiti se, a to može biti i štetno. Kod oca i majke nemam da bih imao. Nego trebam imati, da bih mogao dati. To je ključni majčinski i očinski put. To je njihova uloga, što nijedna druga škola ne može tako dobro dati. Previše se razvija osjećaj, idem tamo gdje ja mogu više dobiti, a ne tamo gdje ću ja moći drugima pomoći, kao što to idu otac i majka kad imaju kraj sebe djecu – naglasio je.

Upozorio je i kako svakim danom sve više osjećamo da raste potreba kako imati, a ne dati. U obitelji je, kako imati a da možeš više dati.

- Često čujemo kako za brži društveni napredak nedostaju neka zvanja. To je potrebno. Ali ne smijemo zaboraviti glavna zvanja: očinstvo i majčinstvo, sinovstvo i kćerstvo. Sva druga zvanja postoje i dobro se razvijaju ako su ta dobro odradila svoj posao, a roditelji, djeca, nastavnici, ravnatelji, škola, župnici, trebaju ta zvanja pretpostaviti svima drugima. Ako djeca nauče što to znači biti otac, majka, onda će se znati očinski i majčinski postaviti na svakom mjestu u društvu. I kad si načelnik grada, kad si direktor tvornice, s tim osjećajem se djeluje - nemam za to da bih ja to imao, nego imam to za to da bih mogao više dati i više pomoći drugima. To je očinski i majčinski osjećaj koji je najpotrebniji čovječanstvu. Na tome uvijek, svaka zajednica treba izgrađivati svoj identitet - poručio je mons. Bogović.

Isto tako, i onaj koji ne može biti tjelesni otac ili se toga odrekao, ne smije se odreći bitnog sadržaja očinstva, a sastoji se u tome, omogućavati drugima da od tebe, uz tebe i po tebi može rasti.

- Gdje god jesi, očinski, majčinski remen uvijek trebaš imati u svojoj duši i svom odnosu prema drugima. Papa Franjo kaže da je premalo majčinske ljubavi i očinske brige u društvu. Ne mora netko biti biološki otac da tek onda dobije taj osjećaj. Postoji puno ljudi koji nisu biološki očevi, a imaju taj osjećaj koji dolazi od samog Boga. Isus nije imao djece po tijelu. Ali imao je nježnosti, milosrđa za svakog čovjeka. Ni Josip nije imao biološku djecu, ali je u obitelji odrađivao svoju ulogu pošteno i dobro, živeći za druge članove. Stepinac je imao očinske i majčinske osjećaje prema svakom čovjeku. Neka je njegovo pitanje postavljeno s nekih strana, jer time će doći do izražaja sva dobrota i bogatstvo njegove očinske i majčinske duše prema svim ljudima. I Majka Terezija nije imala biološke djece, ali je majčinski postupala sa svima - rekao je mons. Bogović.

Na kraju je dodao kako svaki roditelj ne treba izvan toga tražiti utjehu i ciljeve.

- Ako je potrebno, uz to treba zauzeti odgovornost i u široj zajednici. Ali nemoj nikad misliti da to možeš prekrižiti, da postoji neki bolji i veći cilj, od toga da budeš majka i otac. Neka u traženju identiteta svakog čovjeka sv. Josip bude primjer kako možemo biti korisni i kako naučiti najbolja zvanja potrebna u obitelji, društvu, narodu i domovini – zaključio je.