Život blaženog Ivana Merza bio je bogat i intenzivan, ali prerano se ugasio. Taj je blaženik umro 10. svibnja 1928. u 32. godini, u bolnici u Zagrebu koja danas, prenamijenjena u osnovnu školu, nosi njegovo ime.

Da se upozna Ivan Merz dovoljno je pročitati stranice njegova dnevnika. Njegove misli i danas zrače svježinom i aktualnošću.

''Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više.'' Ili ova misao:''Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak, već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani."

Rođen u Banjoj Luci, Ivan Merz odgojen je liberalno, za svećenički život oduševio se tek nakon strahota 1. svjetskog rata. Nesuđeni student prava naposljetku je završio književnost u Parizu. Iz tog vremena poznato je njegovo pismo majci u kojem je napisao: ''Katolička vjera je moje životno zvanje''.

U Parizu se Merz susretao s mnogim intelektualcima toga vremena, pa je i doktorirao na temu: ''Utjecaj liturgije na francuske pisce''. Poslije završetka studija, u Zagrebu je djelovao kao profesor francuskog jezika i književnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Nakon stvaranja nepolitičke Katoličke akcije, dr. Ivan Merz postao je njezin glavni zagovaratelj i promicatelj među Hrvatima u Kraljevini SHS. Svoje slobodno vrijeme posvetio je odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji "Hrvatski orlovski savez". Glavna su karakteristika Merzova rada ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku, Papi. Iako mlad, zbog svetačkog načina života prožetog Euharistijom smatrao se ''stupom Crkve u Hrvatskoj''.

Posmrtni ostatci Ivana Merza danas se nalaze u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Početkom 2011. njemu u spomen u zagrebačkom naselju Špansko utemeljena je Župa blaženog Ivana Merza.

Evo još lijepih i svevremenskih misli Ivana Merza koje odražavaju njegov život i djelovanje:
''Bog postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog."

''Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi.''

"Ako mi Blažena Djevica Marija i nije posve izliječila oči – tako da s dosta poteškoća čitam – to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba.''