U prvoj polovici Domovinskog rata, u jednom gradu prišla im je žena i zagledala se u znak njihove postrojbe koji su branitelji imali na desnom ramenu. Čita ona i pita ih: 'Jeste li vi s prve crte bojišnice, ovi koji nas branite, iz 4. gardijske brigade?'. Odgovorili su potvrdno. Žena kao da se prepala, postade zbunjena i kaže im:  'A vi ste još djeca! Izgledate kao djeca'.

Nasmijali smo se, ona je odmah otišla, nismo joj uspjeli ništa ni odgovoriti. Poslije smo prebirali tu njenu izjavu. Kako djeca?

Imali smo iza sebe godinu, dvije rata, bili smo ranjavani, obavljali smo najteže i najzahtjevnije zadaće na ratištu. Četnici su nas se bojali i zaustavili smo njihov prodor, pobijedili smo daleko naoružanijeg neprijatelja. To nas je zbunilo. Kako djeca... Međutim, danas kad gledam slike iz tog vremena, vidim, stvarno, izgledali smo kao djeca. Kad vidim vas mlade, izgledao sam gotovo kao vi. Nevjerojatno je kako ljudi te dobi mogu izvršavati najzahtjevnije zadaće koje su opasne da je ugrožen i vlastiti život. A mi smo to radili. Ono njezino, djeca... Često čujemo sintagmu, mladost-ludost. Ne smije se u mladosti ludovati. Mladost je vrijeme kad čovjek slobodno i svjesno zacrtava put kojim će krenuti. Rat je najteže što se može dogoditi narodu.

Rat je đavolska fešta. Nema normalnog čovjeka koji se toga ne boji. Prolazili smo kroz najstrašnije psiho-fizičke muke, svjesni toga da možemo položiti svoj život. Obično se čuje, zdravlje je najvažnije u životu. Rukovodeći se tom izjavom, ako je zdravlje najvažnije, onda mi branitelji nismo baš najrazumnije postupili. Jer prvo što se gubi u ratu je zdravlje, psihičko i fizičko. To su najteže situacije, ekstremni uvjeti, nesanice, smrt. Nema onoga koga to ne zdrma i ne slomi. Čovjek se navikne na prizore smrti, to je dio psiho-fizičke žrtve. Ubiti čovjeka je jako teško, bez obzira napada li vas ili ne. Što je to što je nas branitelje potaknulo da se žrtvujemo, da uložimo svoj život? Je li život apsolutna kategorija, da sve ovdje završava? Postoji nešto veće. Da nije tako, Isus Krist ne bi bio išao na križ. Bez žrtve za istinu i za dobro, za dobro drugoga i zajednice, nema istinskog života. Ne mogu zamisliti sebe, a da nisam sudjelovao u Domovinskom ratu.

Nemojte misliti da smo mi branitelji imali neku nadljudsku snagu. Mi smo bili obični ljudi. I bilo nas je strah. Međutim, strah mi nije paralizirao osjećaj za dobro i istinu. I usprkos strahu, bio sam branitelj. A imao sam i drugih mogućnosti. Mogao sam izabrati i nešto drugo. Kaže Gospodin, 'Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje'. Dakle, bez ljubavi nema života. Ljubav je pomalo i žrtva. Ljubav i žrtva su zajedno u neraskidivoj korelaciji. Nerazdvojivi su. Žrtva je sredstvo po kojem ljudsko biće postaje čovjekom. Slično kao kad umjetnik klešući kamen iskleše prekrasnu skulpturu. Tako i žrtva čini čovjeka više čovjekom. Otac sam troje djece. Tko želi biti otac u pravom smislu, zahtjeva se žrtva. Nekad mi se biti otac čak čini zahtjevnije nego biti u ratu. U ratu smo imali jasno definiranog neprijatelja. Imali su svoja lica.

Iz obavještajnih podataka znao sam, kad vidim neprijatelja, mjesto, vrijeme, s kakvim je naoružanjem, na osnovu toga smo rješavali situacije. Danas neprijatelj nema lica. Napada roditelje koji štite djecu i napada dušu čovjeka. Dužnost roditelja je štititi djecu kako bi živjeli na slavu Boga Oca. Taj Kristov put je jamstvo da smo mi katolici privilegirani jer imamo recept za život, a to je križ. To je jedino ispravno. Svako vrijeme, ono Domovinskog rata i današnje vrijeme, ima svoje križeve, svoju muku. Često se čuje i među braniteljskom populacijom, da država koju smo dobili nije onakva kakvom smo je zamišljali, gdje smo završili. No, u svakoj životnoj prilici, bez obzira što će sutra biti, moramo biti na pravoj strani: na strani istine i dobra, dobra drugoga i dobra zajednice. To je jedini pravi put - posvjedočio je branitelj Branimir Ražov u susretu s mladima u Škabrnji.