Udruga ''Djetešce, na sunašce!'' na čelu s gospođom Bosiljkom Bačurom, već 23 godine kroz 'Centar za pomoć trudnicama ''Djetešce, na sunašce!'' predano pomaže trudnicama, koje razmišljaju o abortusu nerođenog djeteta ili ih okolina prisiljava na abortus. Svih 10-ak članova ove Udruge su volonteri, no kad je u pitanju borba za život nerođenog djeteta, oni se ne predaju i ne umaraju.

Kroz Centar za pomoć trudnicama ''Djetešce, na sunašce!'' prošlo je više od 5.000 žena, koje su trebale pomoć i podršku u trudnoći. Naša je ekipa razgovarala s predsjednicom Udruge ''Djetešce, na sunašce!'', gospođom Bačurom o iskustvu u radu s trudnicama u nevolji, demografskom izumiranju Hrvatske i mnogim drugim temama.

Možete li se prisjetiti početaka rada Centra za pomoć trudnicama ''Djetešce, na sunašce!''? Po struci ste diplomirana pravnica, kako to da ste se odlučili dati otkaz na 'sigurnom poslu' i krenuti s vođenjem udruge?

Sve je počelo 1992. godine kada sam sjedila s tadašnjim župnikom Franjom Jurakom u župnom uredu crkve sv. Marka Križevčanina u Zagrebu. Sjećam se da je bila jedna tribina i poslije u razgovoru on me pitao kako sam i što ima novo. Ja sam malo oklijevala i onda sam se usudila pitati župnika Juraka nešto o čemu sam već duže razmišljala. Pitala sam ga da li bismo u župi mogli imati savjetovalište za žene trudnice u nevolji u kojemu bismo im pružili duhovnu i materijalnu potporu da rode svoje dijete. On mi je rekao da ako ja to želim raditi da će mi dati prostor i telefon. Centar je otvoren početkom 1993. godine. Sve do 1999. godine Centar je djelovao u župi kao dio župnog Caritasa, no krajem 1999. godine preselili smo u Međimursku ulicu 21/2 i djelujemo kao udruga građana. Tijekom svih ovih godina došlo nam je preko 5.000 žena. Spasili smo mnogu djecu trudnica, koje su mislile da ne mogu roditi svoje dijete. Ta su djeca ugledala svijet i njihove majke su ostvarile sretno materinstvo. Kada sam se odlučila napustiti stalni radni odnos u državnoj upravi, mnogi su me od toga odgovarali. No, ja sam željela pomoći trudnicama i morala sam se odazvati pozivu.

Koji su najčešći razlozi zbog kojih se žene odlučuju na abortus? Često postoje predrasude kako se na abortus odlučuju djevojke koje nisu u braku i koje su bez posla, postoje li i drugačiji primjeri?

Najčešći problemi su kod maloljetničkih trudnoća, kada roditelji maloljetne kćerke ne žele prihvatiti trudnoću. Sjećam se nekoliko teških razgovora s roditeljima maloljetnih trudnica, ali i situacija u kojima su se takvi roditelji promijenili i prihvatili svoje unuče. Nažalost često nam dolaze i udate žene, koje su trudne s trećim djetetom. Naše je društvo protiv trećeg djeteta, a često takve žene nemaju potporu supružnika i obitelji. Muževi često znaju fizički zlostavljati žene prisiljavajući ih na abortus.

Što Vam najteže pada u poslu kojim se bavite? Kako pristupiti ženi koja razmišlja o abortusu i koja ne prihvaća svoje dijete?

Najteže mi pada nerazumijevanje okoline i nekih prijatelja zašto se brinem za ženu, koja je u nevolji zbog trudnoće. Brinem se zato jer ju volim i želim da ostvari sretno materinstvo, a ne da ubije svoje začeto dijete koje se želi roditi i reći joj: 'Volim te mama. Hvala što si me rodila!'

Žene koje ubijaju svoju djecu abortusom pate od post abortivnog sindroma i kako stare sve više ih to proganja. Tako je u mojoj knjizi ''Djetešce, na sunašce!'' objavljen potresan članak o jednoj ženi koja i poslije 14 godina, ne može zaboraviti taj čin. Knjigu sam napisala 2004. godine i do danas su tiskana četiri proširena izdanja. U knjizi je pedesetak istinitih životnih priča o borbi za život nerođenog djeteta. Čitatelji se mogu upoznati kako je ta borba važna i potrebna, jer je rođenje svakoga djeteta neprocjenjivo bogatstvo. Naša udruga radi kao savjetovalište svakog dana od 9 do 14 sati u kojem trudnicama nudimo duhovnu i psihološku pomoć te pravne savjete. Osim toga pružamo i konkretnu materijalnu pomoć trudnicama tako da im osiguravamo pelene, kozmetiku, opremu za bebe, odjeću, igračke, kolica za bebe te sve ono što je potrebno. Trudnim ženama koje ne prihvaćaju svoju trudnoću govorim da trebaju imati pouzdanja u Boga i da će se On pobrinuti da sve završi dobro. Govorim im da je svaki problem ljudske naravi i da se sve može riješiti.

Majka ste šestero djece. Pomaže li Vam to iskustvo u radu sa ženama? Možete li nam opisati neke slučajeve sa sretnim završetkom? Jeste li u kontaktu s nekim majkama koje ste uspjeli odgovoriti od pobačaja?

Iskustvo koje imam kao majka šestero djece puno mi pomaže u radu. To iskustvo mogu podijeliti s majkama koje dolaze u naš Centar. Sjećam se puno slučajeva sa sretnim završetkom. Tako su mi jednom u Centar došli bračni par. Ona je bila tužnog pogleda. Sjeli su nasuprot meni, a muž je rekao: 'Došli smo na krivo mjesto! Znao sam odmah! Mi se želimo riješiti djeteta! Mi ga ne možemo imati!' Žena je počela plakati. Pitala sam ih da li već imaju djecu. Rekli su da imaju i da su izbjeglice iz Vojvodine i da su sve izgubili. Bila je 1996. godina. Pogledala sam na Isusa na križu i u sebi zavapila Bogu za pomoć. Tada sam im rekla: 'Sigurno su vam djeca prelijepa. Vi ste tako divan par.' Te su ih riječi umirile. Nastavila sam im pričati kako se ubojstvom djeteta neće ništa riješiti. Muž te žene je počeo grubo odbijati svaku pomisao da njegova žena rodi. Rekla sam im tada neka odluče po svojoj savjesti te kako im mogu pomoći materijalno kroz pakete hrane i opremu za dijete. Kad su odlazili molila sam Boga da ne ubiju dijete.  Mislila sam da su se odlučili za abortus, no onda je jednoga dana gospođa Gordana došla u Centar. Bila je lijepa trudnica i rekla mi je da će roditi u listopadu 1996. godine. Bila sam presretna. Javila mi se kasnije da je rodila i da sada imaju dvije kćeri i dva sina. Rekla mi je kako se sve promijenilo na bolje. Njihova priča pokazuje kako prihvaćanje djeteta u obitelji donosi sreću i Božji blagoslov, unatoč velikim poteškoćama prije rođenja djeteta. Moram reći kako sam s mnogim ženama koje su došle u Centar po pomoć u kontaktu cijelo vrijeme do danas, a također pomažem i njihovim kćerima kada zatrudne, a imaju nekih problema.

Jeste li ikada doživjeli neugodnosti ili prijetnje zbog posla kojim se bavite?

Ne, nikada nisam doživjela tu neugodnost, već naprotiv veliku zahvalnost i onih često najbližih članova obitelji trudne žene, poput baka, djedova, supruga, svekrva ili prijateljica, koji su se u početku protivili rođenju djeteta.

Tko Vam daje snagu u poslu kojim se bavite?

Snagu za rad u Centru i za život pronalazim u svakodnevnoj molitvi. Nastojim svakodnevno ići na svetu misu i primati svetu pričest. Osjećam prisutnost Isusa i Duha Svetog u svom životu. Razmišljam o darovima Duha Svetoga i tužna sam jer djeca često nakon primanja svete potvrde sve zaborave i ne žive onako kako bi trebalo.

Zagovornici abortusa ističu kako je abortus pravo svake žene da samostalno odlučuje o svom tijelu,  ističu često i kako začeto dijete nije osoba sve do rođenja. Kako Vi gledate na život nerođenog djeteta?

Smatram kako je pravo na život iznad svih drugih prava. Namjerni prekid trudnoće je genocid prema nerođenom djetetu koje se ne može braniti. I danas se izmišljaju kojekakvi razlozi, koji navode na zaključak da postoji pravo na prekid neželjene trudnoće, kao da je riječ o nekoj nepotrebnoj izraslini u tijelu žene, koja se može vrlo lako odstraniti. Poslije učinjenog čina ne može se natrag, nego ostaje trajna rana na ženinoj duši i tijelu.

Posljednjih mjeseci ponovno se aktualiziralo pitanje demografskog izumiranja Hrvatske. Spominje se naknada od 1.000 eura za novorođeno dijete, nužnost osiguranja posla za mlade majke, vrtića za djecu. Jesu li to rješenja koja će poboljšati demografsku sliku Hrvatske?

Stanje je zabrinjavajuće jer je prošle godine u samo 10 mjeseci  Hrvatska smanjena za oko 18.000 tisuća ljudi, što je grad veličine Rovinja ili Bjelovara. Naknada koju spominjete bi sigurno pomogla, ali to nije dovoljno. Naša vlada treba shvatiti da je demografsko pitanje od strateške važnosti isto kao i vojna sigurnost zemlje. Stoga treba hitno donijeti mjere za demografski oporavak Hrvatske. Također treba delimitirati rodiljsku naknadu u cijelom trajanju rodiljskog dopusta. Majkama ili očevima se mora isplaćivati cijela plaća, a nezaposlenim majkama i očevima isplaćivati iznos minimalne plaće. To bi bilo oko 2.400 kuna neto, a ne samo 1.660 kuna, koliko danas primaju nezaposleni roditelji. Napomenuti ću da se taj iznos nije mijenjao od 2007. godine. U radnom zakonodavstvu treba učiniti promjenu da žena s više djece ako želi, može raditi na pola radnog vremena i primati pola plaće. Tada bi se sigurno lakše odlučila za treće dijete, ali i za više djece.

I ove godine održana je Inicijativa ''40 dana za život''. Je li ova inicijativa potrebna Hrvatskoj?

Uključila sam se u Inicijativu tako da sam dolazila moliti ispred Vinogradske bolnice. Smatram kako namjerni pobačaj nikada nije rješenje. Mediji se pitaju tko su ljudi koji mole ispred Vinogradske bolnice i zašto svojim prisustvom uznemiravaju žene. Pitaju se kako se osjećaju žene koje idu pobaciti. No, ja se pitam koliku bol proživljava dijete u majčinoj utrobi kada mu se približava hladna kireta i počinje trgati njegove udove dok ga ne usmrti. Poručujem ženama da prihvate svoju djecu koja se trebaju roditi. Hrvatskoj nedostaju savjetovališta za duhovnu i materijalnu pomoć trudnicama. Inicijativa je potrebna i dobro došla dokle god ima ljudi koji žele biti molitelji pred bolnicama gdje se vrše pobačaji. Oni tako djeluju vidljivo za obraćenje medicinskog osoblja, koje vrši pobačaj,  kao i majki i očeva koji to žele činiti.

Ustavni sud raspravljati će o Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, čiju je ocjenu ustavnosti tražila udruga ''Hrvatski pokret za život i obitelj'' još 1991. godine. Mnoge feminističke udruge uznemirilo je ovo saznanje. Čini se da je abortus tabu tema u našem društvu.

Drago mi je da će Ustavni sud konačno donijeti odluku o tome i da će uzeti u obzir znanstvene činjenice o djetetu u majčinoj utrobi koje se već te  daleke 1978. godine nisu znale. Naime poslije toga se s trodimenzionalnom kamerom ušlo u tijelo žene i snimilo tijelo djeteta različito od majke, kojemu srce počinje kucati 21. dan od začeća, a također je formiran mozak, kičmena moždina i živčani sustav. Tko danas može reći da to nije mali čovjek u tijelu žene koji će se roditi, ako mu se ne prekine život sa hladnom kiretom, odnosno ubije ga se.

Tko pomaže s donacijama vašoj Udruzi? Kako mogu pomoći rad Centra oni koji bi htjeli pomoći?

Od početka se obraćamo građanima, dobrim ljudima i tvrtkama za donacije, kojima bismo mogli  pomoći trudnicama u nevolji zbog trudnoće.

Ove korizme imamo humanitarnu akciju ''Darujmo kuna 5, za pelena 5!''. Nikad dosta pelena za naše majke i njihovu rođenu dječicu. Stoga svi koji žele pomoći mogu nas podržati  uplatom za pelene na:

Udruga ''Djetešce, na sunašce!''

Zagreb, Međimurska 21/2.

IBAN: HR06 2503 0071 1000 0493 4  

Zahvaljujemo za svaki i najmanji dar. Svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs sa željom da uskrsli Krist dotakne srca mnogih žena da bi dopustile postati nositeljice novoga života za sreću svoju i domovine nam Hrvatske.