Na samome početku svoje propovijedi fra Miljenko Stojić prisjetio se svih hrvatskih mučenika, istaknuvši Sv. Moniku kao primjer kršćanskog života. Svojim životom pokazala je kako se bez obzira na sve poteškoće s kojima se susretala, strpljivo i ustrajno nosila i nikada nije gubila vjeru.
 
„Ne treba previše mudrosti da bismo zaključili da ni nama život nije lak. Posebno vama iz ovih udbinskih krajeva i onih krajeva odakle ste ovamo došli.  Povijest je zaista nesmiljeno drmala našom domovinom. Dižemo li ruke od svega ili smo ustrajni poput Sv. Monike? Nema tih poteškoća koje ne možemo pobijediti sa svojim Bogom. Ali za sve se traži i vrijeme i put. Okrenimo se svome Bogu i otvoreni njegovoj nazočnosti promotrimo što bismo trebali promijeniti u sebi i oko sebe“, rekao je fra Miljenko.
 
U propovijedi fra Stojić spomenuo se svetice kako bi se njenim primjerom potakli da preispitamo svoj život, da mu se više usredotočimo. Da ozbiljno shvatimo sami sebi i ne dopustimo da nas bilo tko razuvjeri u nešto drugo, podsjetivši kako je to činila upravo Sv. Monika. Istaknuvši kako trebamo kao ljudi i narod biti svjesni svoga bića, ne očekivati da netko drugi učini za nas ono što možemo i sami.
 
„Pozvani smo brinuti se za sebe i probuditi u sebi sve darove koje nam je Bog dao. A njih zacijelo nije malo. Osvrnimo se samo oko sebe i uspjet ćemo ih prepoznati. Jedan od primjera svjesnosti zacijelo je i ova Crkva hrvatskih mučenika i sve što ona nosi sa sobom. Biskup Bogović postao je svjestan zova mučeništva i odazvao mu se. Nakon toga bio je uporan poput Sv. Monike.“
 
Fra Miljenko usredotočio se na preispitivanje naše vlastite savjesti, naše nutrine kako bismo uistinu vidjeli kome pripadamo. „Događa se sve to zbog toga što još ni kao pojedinci ni kao narod nismo slobodni. Istina, izvanjski gledajući slobodni smo kako tako, ali naša nutrina još nije čak ni to dosegla. Očito su komunizam i današnja prevladavajuća zapadna uljudba samo lice i naličje jedne te iste medalje. Čovjek je odbacio Boga da bi mogao činiti što hoće. Zar je uopće potrebno govoriti da to tako ne može ići? Dokazuju nam to svakodnevni događaji. Nema nam druge nego ponovno Boga vratiti u našu sredinu. Mi koji smo danas došli u ovu crkvu i to redovno činimo, možda ćemo reći da je to kod nas tako. Hvala Bogu da jest, ali to moramo i vani pokazati.“
 
„Molimo li se zajednički kod kuće ili prepuštamo da svatko to sam za sebe čini, ako mu se već moli? Upitajmo se kako pozdravljamo jedni druge? Je li to s Dobar dan ili onim našim starim kršćanskim pozdravom Hvaljen Isus i Marija? Imamo li se snage prekrižiti i pomoliti na javnome mjestu, kao što je recimo restoran? Kada nam netko dođe u goste, preskačemo li našu zajedničku molitvu ili mu kažemo da malo pričeka? I još puno takvih stvari.“ Uvijek trebamo naglašavati svoja uvjerenja, svatko ima pravo na svoju vjeru, istaknuo je fra Miljenko.
 
„Puno puta u našim životima bili smo bačeni i uprljani zbog naših krivih odluka i životnih okolnosti. Zbog toga smo se osjećali kao da smo bezvrijedni. Ali bez obzira što se dogodilo ili što će se dogoditi, nikad ne ćemo izgubiti svoju vrijednost. Prljavi ili čisti, zgužvani ili izglačani uvijek ćemo biti neprocjenjivi onomu tko nas voli. Vrijednost našeg života ne proizlazi iz onoga što jesmo ili što radimo, nego iz onoga čiji smo i kome pripadamo. Posebni smo − nikada to ne zaboravimo!“
 
Kako je kazao fra Miljenko, „u nama se oslobađaju snage za koje prije nismo vjerovali da su tu, samo ih treba slijediti uz otvorenost Božjoj riječi i naš će se život promijeniti. I ispovijed i post i molitva i svi drugi oblici vođenja kršćanskog života imaju smisla ne samo za nas osobno, nego i za zajednicu u kojoj živimo. Mnogo je izazova pred nama i uspjet ćemo ih svladati samo ako zajednički nastupamo.
 
Ne budemo li mi izgrađivali ovu zemlju, izgrađivat će je netko drugi. Nema tu razloga za ljutnju. Zemlja je onoga koga ima, onoga tko ju voli. Zar ćemo dopustiti da isparimo iz ove naše Like, da isparimo iz svoje domovine? Pa zbog čega smo umirali duga stoljeća!? S ozbiljnim stvarima jednostavno nema igranja, to stoji i u temeljima ove crkve gdje se sada nalazimo. Shvatimo to što prije i zajamčimo budućnost svojoj domovini.
 
Bog će biti s nama i pobijedit ćemo. Samo upalimo tu svjetiljku i budimo ustrajni. Vjerujem da smo takvi i da je velika budućnost pred nama. Sv. Monika nam je pružila taj primjer. Sjetimo se toga kada se umorimo i kada nam se učini da nam se ne da naprijed“, zaključio je fra Miljenko Stojić.