Josip Šimunić: Ispovijest u filmu „Moja voljena Hrvatska“

„Moja voljena Hrvatska – Priča o Josipu Šimuniću“ naziv je dokumentarnog filma redatelja Jakova Sedlara i scenarista Hrvoje Hitreca, koji je u srijedu 21. listopada premijerom u kinu Europa u Zagrebu počeo svoj promotivni put Hrvatskom.

F3.jpg
Autor
Ines Grbić/Laudato/M.R.
Fotograf
Ines Grbić
Objavljeno:
 
23.10.2015 17:44

Projekcijama u Zadru i Vukovaru 22. i 23. listopada zaključen je prvi tjedan premijere filma u kojem govori sam Šimunić, kao i njegovi bivši reprezentativni i klupski suigrači, roditelji, treneri, Davor Prtenjača, odvjetnik Josipa Šimunića. U ispunjenim dvoranama Šimuniću podršku iskazuju brojni posjetitelji i publika svih uzrasta, ohrabrujući ga u iščekivanju presude u njegovom slučaju koji je sada na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Zadnje riječi Šimunića u sudskom procesu bile su: „Ja se ispričavam svojoj obitelji koja je najviše patila, jer se mene prikazivalo da sam fašist, da mrzim, što nije istina. Ispričavam se svima koji vole hrvatski nogomet, navijačima. Ako vi meni kažete koga sam diskriminirao i toj osobi ću se ispričati. Ali vi to do danas niste mogli reći, niti možete. Jer nikog nisam uvrijedio“. Odlučeno je da ne smije igrati sljedećih deset utkamica, što je značilo i izostanak na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

„Svi koji poznaju Šimunića, a to su brojni, znaju da u njemu nikad nije bilo ni najmanje mržnje prema nekome, vjerskih i nacionalnih animoziteta. Uvijek je bio spreman pomoći svima“ složni su sugovornici u filmu koji donosi Šimunićeve ljudske i nogometne kvalitete. „Nikoga u životu nisam uvrijedio namjerno. Koliko god mogu, pokažem maksimum poštovanja prema svima, pa mogu ljudi i prema meni pokazati poštovanja. Nažalost, to se nije dogodilo“ kaže Šimunić. Žao mu je što ljudi iskrivljuju i krivotvore hrvatsku povijest, a odluku u svom slučaju smatra nepravdom.

„Nitko u Hrvatskoj dosad nije osuđen zbog tog starog hrvatskog pokliča. Moju djecu ću učiti što znači za dom spremni, što znači biti Hrvat, što znači biti Hrvat sada i prije. Ako je to grijeh... onda je to grijeh. Znam da je 'Za dom spremni' stari hrvatski pozdrav. Znam i da je za vrijeme Domovinskog rata više postrojbi naše Hrvatske vojske koristilo poklič 'Za dom spremni'. Mislio sam, što drugo može značiti, nego biti spreman za svoj dom, za svoju domovinu, kuću, obitelj, za svoje vrijednosti“ kaže Šimunić.

U presudi piše da je igrač uputio navijačima pozdrav kojim su se služile ustaše u Drugom svjetskom ratu. No, taj je pozdrav postojao i stoljećima prije Drugog svjetskog rata. Film donosi prizore opere 'Nikola Šubić Zrinski', Ivana pl. Zajca koja se izvodi na hrvatskim pozornicama, a praizvedena je sedamdesetih godina 19. st. Riječima 'U boj' i 'Za dom' Zrinski je hrabrio vojnike u sigetskoj bitci kad je zaustavljen prodor Turaka u zapadnu Europu. U filmu se podsjeća kako HNS nije odlučno stao u obranu reprezentativca.  Fifinim uglednicima su servirane povijesne laži, npr. da su u Hrvatskoj kao većina živjeli Srbi, a onda su ih nadvladali Hrvati.

Među svjedocima protiv Šimunića bio je i svjedok obrane Slobodana Miloševića u Den Haagu, koji je, prema vlastitom kasnijem priznanju, iznosio lažne tvrdnje. Kolika je mjerodavnost i za svjedoka zvati Slovenca, profesora moderne slovenske povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani kojeg je FIFA predstavila kao stručnjaka za hrvatsku povjest. On je rekao da u Australiji, gdje je Šimunić rođen, uglavnom žive pripadnici ustaške emigracije. Tvrdio je i da u Hrvatskoj postoji trinaest sudskih presuda protiv osoba koje su izvikivale pozdrav 'Za dom spremni'. Kad je rečeno da je bilo trinaest istražnih postupaka, a da u Hrvatskoj postoje tri presude o tom pozdravu i sve su oslobađajuće – priznao je da je pogriješio. Na kraju, njegovo svjedočenje je bilo tako 'kvalitetno', da ga nisu ni mogli koristiti u obrazloženju odluke. Hrvatski svjedok u postupku kao da nije ni postojao, kaže odvjetnik Prtenjača.

Šimunić živi u Hrvatskoj i ključan je hrvatski pravni okvir. Presude hrvatskih sudova jasno govore da pozdrav 'Za dom spremni' nije fašistički, osim ako se kombinira s gestom ili mimikom. Suci nisu rekli tko je žrtva, a to je ključno - da Šimunić nije htio namjerno diskriminirati osobu ili grupu ljudi. Na Šimunića nije primjenjeno mjerilo iz krivičnog prava - ako se ne zna tko je žrtva, onda se Šimuniću ne može dokazati krivnja. Proceduralno su za svako pitanje bili kod tog mjerila, no kasnije je FIFA rekla 'Ne, mi ćemo primijeniti civilno mjerilo' i onda ga možemo osuditi“ kaže odvjetnik Prtenjača. Ističe kako suci kao da su htjeli reći, 'Žao nam je, pogriješili smo'. „Fifini predstavnici su radili nešto na mobitelima, toliko ih je zanimao proces. U trenutku izricanja presude, vidio sam da su suci razočarani, drugo su očekivali. No Josip nije pao u tom trenutku: 'Ja sam svoj, znam da je istina na mojoj strani, a vi radite što hoćete'“ kaže Prtenjača.

Scenarist podsjeća kako je svjetska nogometna organizacija godinama pod sumnjom, američki sportski tisak kaže da je korupcija u njoj endemična, a istovremeno se pokazuje kao moralna vertikala  koja drastično presuđuje u slučajevima poput Šimunića. „Promatrajući našu povijest, uvijek kao da smo ukočeni. Neću reći, sramimo se svoga, ali, mislimo što će ovi reći, što će ovi reći. God. 1991. Hrvatska je konačno dobila slobodu. Mi smo slobodni, ponosni ljudi, volimo svoju domovinu“ kaže Šimunić.

Šimunić se rodio 1978. g. u Canberri kao dijete hrvatskih iseljenika koji su došli u Australiju 1970-ih godina. „Hrvati u Australiji nisu podlegli histeričnoj obmani jugoslavenskih diplomata i špijuna da je cjelokupna hrvatska zajednica u Australiji teroristička. Tih godina, u vladine je urede upućena publikacija 'Hrvati u australskom društvu' - Hrvati su priznati kao zasebna etnička skupina koja govori hrvatskim jezikom. Nisu više bezimena austro-slavenska sirotinja, kao u prvim doseljavanjima. Postaju dio multikulturalnog, australskog društva, ali se i odupiru potpunoj asimilaciji. Njeguju hrvatski jezik, otvaraju škole, dolaze i na sveučilišta, čuvaju nacionalni i kulturni identitet“ ističe se u filmu, naglašavajući kako je Katolička Crkva najzaslužnija za čuvanje nacionalne svijesti. Crkva i hrvatska katolička središta su pogon života, Hrvati uređuju i igrališta: donijeli su moralne vrijednosti, ali i ljubav prema sportu, osobito prema nogometu, koji u Australiji nije popularan kao u Europi. Osnivaju klubove, privlače mlade. Hrvati su zaigrali i za australsku nogometnu reprezentaciju. 

U tom ozračju raste Josip Šimunić. Zarana pokazuje veliki dar, pod paskom oca kojem je zahvalan za prve korake na igralištu. Otac Juro je Josipov najbolji trener. Čekao bi ga do 16 sati da dođe kući i zamolio da odu na teren. Iako je bio umoran, vidio je koliko Josip to voli. Nogomet je počeo igrati sa 6,5 godina za Croatiu, Canberra. Svaka subota ujutro Josipu je bila kao finale svjetskog prvenstva, kaže. Film donosi fotografije i prizore s igrališta u Australiji, sa stadiona gdje je počeo igrati nogomet, i kasnije u Njemačkoj. S manje od devet godina, na jednoj utakmici Josip je dao trinaest golova. Treneri Josipa juniora ističu kako je primjećen kao veliki talent, tehnički nadaren, satima je mogao tehnicirati s loptom, što nije tipično za obrambene igrače. Bio je povučen, tih, odgovaran, poslušan. Nikad nije kasnio na trening. Radio je dan i noć, nije to bio samo talent. Odmah po dolasku iz škole išao bi igrati u park, gdje su bili i drugi Hrvati. Igrao je i za seniore Croatie iz Melbournea koja je osvojila prvenstvo Australije. Jednom su jedan trener i menađer išli gledati jednog igrača na utakmici, ali onda je menađer upitao 'U redu taj, ali, tko je ovaj broj šest?'. Bio je to Šimunić.

Šimunićevi roditelji su došli iz Fojnice, gdje je i drevni franjevački samostan. Poučili su ga i odgojili da poštuje druge, pomaže, da bude svjestan tko je i odakle potječe. Njihovi preci potječu iz Dalmacije i Hercegovine. Kao dječak, Josip je govorio hrvatski bolje od mnogih vršnjaka koji govore tzv. kitchen hrvatski, mješavinu hrvatskog i engleskog. Šimunić je išao u katoličku školu, svaku nedjelju na misu. Ističe da mu je vjera jako bitna. Prije spavanja, njih dva brata i sestra bi kleknuli pred mamom i pomolili se. 

Film podsjeća i na doprinos hrvatske emigracije u Australiji koji su pomogli stvaranje hrvatske države. „Jako je bitno da ljudi ne zaborave odakle su došli. Ako čovjek ne zna odakle je, ne zna ni gdje će“ kaže Šimunić, ističući povezanost s Crkvom, hrvatskim kulturnim društvima i klubovima.

Nakon trogodišnjeg igranja u Melbourne Knightsima, 1998. g. iz Australije Šimunić odlazi u njemački Hamburger SV. Kad je vidio kako je njemu trebala pomoć po dolasku u novu sredinu, u smislu poznavanja jezika, a isprva kao da je bio prepušten sebi, rekao je da će uvijek pomoći strancu koji dođe kad tako promijeni životnu sredinu, jer zna da je prilagodba teška. Uvijek mu je bio izazov igrati u Europi gdje se igra najbolji nogomet. Još je u Australiji po danima gledao pojedine europske lige na tv-u. Od 2000. g. u berlinskoj Herthi igra devet godina. Zatim je dvije godine u Hoffenheimu, a od 2011. do 2014. g. odigrao je 68 utakmica za zagrebački Dinamo i postao kapetan.

God. 2001. izbornik Mirko Jozić uvrštava ga u pripremnu utakmicu s Južnom Korejom u Seulu. Prvu službenu natjecateljsku utakmicu igra na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji protiv Meksika. „Tada dok je svirala hrvatska himna, imao sam tisuće misli. Sjetio sam se svojih početaka, djetinjstva, ozljeda. I sad se naježim! Nema ništa ljepše za mene... počeo sam plakati. Vrijedilo je sve za to, lijepi i teški trenuci. To je za mene najveća i najljepša čast - igrati za svoju državu, na Svjetskom prvenstvu, ponosno!“ kaže Šimunić. Otac Juro kaže da je Josip igrao petnaest godina za reprezentaciju s osjećajem, iz ljubavi, ne za novac, jer njemu novac nije trebao.

Svi suigrači u filmu hvale Josipove profesionalne i ljudske kvalitete, kako razmišlja, a u nogometu kako vlada tehnikom. Taj visoki branič u hrvatskoj reprezentaciji odigrao je 105 utakmica i bio uzdanica obrane. Sve do nadomak odlaska na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2013. g., kada je u drugoj utakmici doigravanja s Islandom, nakon utakmice Šimunić sa stadiona s navijačima, u zahvalnosti za motivaciju koju primaju od njih, htio podijeliti radost plasmana poklikom za koji je kažnjen.

Suigrači o Šimuniću:
Ako bi ga trebalo opisati jednom rječju – Jo je Ljudina! Prava osoba, pravi čovjek, pošten, uvijek spreman pomoći. Nikad ne bi napravio nešto nekome nažao, pogotovo ne namjerno - Luka Modrić

On je vođa, lider. On tako djeluje na igrače na trenu, kad vidiš njega, njegovo zalaganje, njegove treninge - to je primjer koji treba slijediti - Nikica Jelavić

Uvijek kad je bilo stani-pani, on napravi neki svoj lažnjak, smiri publiku, suigrače, daje mirnoću svojim ponašenjm, tehniciranjem, fintama, svojim postavljanjem na terenu. Bio je lider hrvatske obrane  dugi niz godina, kao čovjek uvijek na dispoziciji - Darijo Srna

Veliki domoljub, pravi patriot, velikodušan, odgovoran - Mario Mandžukić i Niko Kranjčar

Da nam ovdje sad prođe mrav, Jo bi ga uzeo i izveo vani. Jo je dobra duša. U momčadi je bitno da sve različite karaktere stavimo u jedan - i tu je Jo bio jako bitna osoba. Sve što može napraviti s lopotm, genij je, može se natjecati s free styjlerima. Kao igrač na travnjaku, uz momčad, jako isksuan, i u teškim trenucima, bili smo jako sretni što smo ga imali u našoj momčadi - Ivan Rakitić

Ne želi pomoći samo sebi, nego svima drugima oko sebe, više nego sebi. Gleda na prijatelje, bliže i šire. Nema u njemu ni trunka zla, nego bi svakome pomogao - Niko Kovač

Film pokazuje kako je Šimunić u klubu i reprezentaciji bio rame svima koji su trebali pomoć. Dobar čovjek, bezkompromisan na terenu, svima pristupa s dobrim namjerama. Uvodno se ističe da je nogomet Hrvatima više od igre. Dok još nije bilo slobodne države, Hrvati su u svijetu svoj nacionalni identitet izražavali po nogometnim klubovima koje su nazivali Croatia.

Film pokazuje Šimunićevu želju da hrvatski čovjek, i u tuđini, ne zaboravi odakle potječe i gdje mu pripada srce. Nasuprot tome, mračna je tema sporta koji se stavlja u kontekst poticanja fašizacije hrvatskog društva. Žali se zbog novog iseljavanja, kada će opet generacije Hrvata žudjeti za domovinom i dresom hrvatske reprezentacije.

Zaključna misao u filmu glasi: „Na kraju krajeva, o slobodi je riječ. O nesputanom i ni protiv koga upravljenom izražavanju nacionalnih osjećaja, o samosvijesti i plemenitom domoljublju, o ljubavi koja se može izraziti i na nogometnom terenu, kad se reprezentira Hrvatska - što je Šimunić tako dobro radio, znajući da svaki navijač kroz njega i suigrače vidi na terenu samog sebe – da su jedno“.

Publika jako emotivno reagira na prizore filma, i suzama. Izvršni producent filma je David Baruh Drozd - Jerusalem film. Nakon projekcije u Zadru, na pitanje novinarke jesu li mu ove zadnje dvije godine najteže u životu, Šimunić je rekao: „U životu postoje teški i lijepi trenuci, tako je to u životu. Teško je onome tko nema što jesti, tko je bolestan. Trebamo svaki dan zahvaliti Bogu što smo živi. Nepravda se događa svaki dan. Mi se trebamo boriti protiv nepravde. Što je teško...

Kad vidim što se sve događa na svijetu, meni ništa nije teško. Ove dvije godine nisam imao pravu priliku reći istinu, ispričati svoju priču. Nije to baš demokratski. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Bitno je da nikome ne naštetiš i nikoga ne povrijediš. Lijepo je čuti kad te netko podržava. Bitno je živjeti svaki dan - biti primjer i pomoći kad se može. Puno mi znači da ću biti pomoćni trener u reprezentaciji. Jako mi je drago što sam član Stručnog stožera, poziv me iznenadio, rado sam ga prihvatio. Pokušat ćemo napraviti sve najbolje. Čovjek je uvijek pobjednik, kad daje sve od sebe. To je najvažnije – dati sve od sebe - tada nismo gubitnici“.

Pogledajte film i upoznajte plemenitog čovjeka – Josipa Jo Šimunića, na čijem primjeru se pokazuje duh, povijest i sadašnjost i jednog, hrvatskog naroda!

 
 

Fotogalerija
joe

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Aktualno

Još iz rubrike: