Program premijere filma

Premijeru filma o bleiburškoj tragediji omogućili su domaćin i župnik župe Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu vlč. Ivan Lenić, na čiji je poziv i angažman Laudato 26. svibnja premijerno predstavio svoj dokumentarac „Magnum crimen 1945.“, te ravnatelj Kazališno-koncertne dvorane prof. Hrvoje Špicer.

Projekciji dokumentarnog filma nazočili su župan Brodsko-posavske županije Danijel Marušić, gradonačelnik Slavonskog Broda Mirko Duspara, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić, te mnogi svećenici, redovnici i redovnice, mnogi djelatnici koji su u znanosti, prosvjeti, kulturi, zatim članovi udruga „Hrvatski domobran“ i Hrvatskih političkih zatvorenika, kao i braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, a sve ih je pozdravio voditelj programa Dominik Galojlić.

Članovi Folklornog ansambla Broda s predsjednikom Josipom Perčevićem i voditeljem tamburaške i pjevačke skupine gospodinom Nikolom Novoselom glazbeno su obogatili program premijere filma izvedbom domovinske himne „Lijepa naša“.
 

Dužnost spomena i molitve na žrtve dugo prešućivane bleiburške tragedije

„Poigravanjem s istinom bešćutno se igra s ljudima, stradanjima napose, pa i živima te sami sa sobom.  Zato je svako, na traženju istine temeljeno nastojanje, napose velikim stradanjima našega naroda i drugih ljudi u 2. Svjetskom ratu i poraću, obilježeno bleiburškom tragedijom, križnim putovima, nestajanjima i likvidacijama, zatvaranjima i mučenjima od strane komunističkih vlasti, a koje vodi iznošenju istine, skidanju taloga predrasuda i samovoljnoga nametanja krivnje, za vrednovati i podržati“, istaknuo je domaćin i župnik župe Gospe Brze Pomoći vlč. Ivan Lenić zaključivši kako „tek slobodni u istini možemo graditi Hrvatsku o kakvoj sanjaju ljudi plemenitih čežnji: o kakvoj sanjaju mlade generacije“.

Velečasni Ivan Lenić kazao je kako smatra da je održavanje projekcije u Slavonskom Brodu potrebno jer ona „izvire iz ljudskoga i kršćanskoga suosjećanja, milosrđa i pijeteta koje zaslužuje svaka pala i ubijena, mučena i prešućena žrtva u ratnim i poratnim stradanjima pa i u miru.“

„Dužnost spomena na njih u nama živima podiže dostojanstvo svakoga čovjeka, nevinoga i grešnoga. Jasno da zajednička pripadnost istom narodu budi veće suosjećanje, snažniju potrebu odavanja poštovanja, traženja da žrtve budu otkrivene i dostojno pokopane“, rekao je velečasni Lenić dodavši kako pale žrtve imaju pravo na našu ljubav, spomen, sućut i molitvu.

Producentica filma „Magnum crimen 1945.“ i direktorica Laudata Ksenija Abramović kazala je kako „želimo i moramo biti kroničari svoga vremena, svoje sadašnjosti i povijesti jer to definira vjerodostojni put budućnosti, na način da se suočimo s posljedicama, da se moralno-pravno vrednuje taj strašni zločin biološkog i duhovnog desetkovanja hrvatskog naroda, čiji nalogodavci i izvršitelji nikad nisu procesuirani“.

Pozvala je sve prisutne biti „ljudima Božjega Duha koji mijenjaju svijet pod okriljem Marije, Majke Crkve“ riječima: „Izađimo iz svojih sigurnosti. I ne bojmo se! Gospodin je uz nas kad čista srca tražimo mudrost i štitimo Dobro. Za prelijepu našu Hrvatsku...!“
 

O dokumentarnom filmu „Magnum crimen 1945.“

Tema filma je do danas nesuđena zapovjedna odgovornost za pokolj desetaka tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga, žena, djece i staraca na bleiburškom polju i križnim putevima nakon Drugog svjetskog rata 1945. g., a osim najbrojnijih Hrvata, žrtve su bili i pripadnici drugih naroda.

Zašto se nad ljudima koji su bježali od komunističkog režima nisu poštivala međunarodna ratna prava? Zbog čega su zarobljenici protivno njihovoj volji prepuštani onima od kojih su bježali? Jesu li savezničke snage znale da ih predajom partizanskim jedinicama osuđuju na smrt?

O tome u filmu govore stručnjaci iz povijesnog, crkvenog, vojnog i pravnog područja, članovi udruga iz civilnog društva koje istražuju i čuvaju spomen na bleiburšku tragediju, preživjeli svjedoci tragedije, kao i časnici britanskih snaga koji su u svibnju i lipnju 1945. bili na velikim stratištima u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji i sjećaju se tih zbivanja.

Na području Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine evidentirano je više od 1.700 masovnih grobnica. Novi zločin nad tisućama neiskopanih kostiju predstavlja šutnja o počiniteljima, uzrocima, činima i posljedicama tog zločina o kojem se u desetljećima komunizma šutjelo. 

U ovome filmu prvi je put objavljena autentična lista iz 1945. godine, s imenima i prezimenima devetnaest pogubljenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga te mjestima gdje su zakopani, pronađena u slovenskom arhivu. Danas se tamo nalazi igralište osnovne škole u Celju.
 

Misa zadušnica za dr. vlč. Josipa Gunčevića iz Slavonskog Broda ubijenog kod Maclja

Ljudi i ovoga slavonskoga kraja osjetili su tamu komunističkog postupanja. Ono se na brutalni način očitovalo i u životu dr. vlč. Josipa Gunčevića, svećenika Đakovačko–osječke nadbiskupije rodom iz Slavonskog Broda.

„Providnost je povezala premijeru ovog filma s visokom obljetnicom tog vašeg sugrađanina. Naime, upravo se večeras u svetištu Gospe Brze Pomoći služila misa povodom 120. godišnjice rođenja i 70. godišnjice pogibije tog istaknutog intelektualca i znanstvenog djelatnika, ravnatelja brodske gimnazije i vrhunskog katehete koji je 3./4. lipnja 1945. g. ubijen na Križnom putu kod Maclja“, istaknula je producentica filma.

Činjenicu što nije dopuštao širenje komunističke ideologije u gimnaziji koju je vodio pripisali su mu kao zločin.

„Kako nam reče vlč. Lenić, osobito je bio dirnut kad je na kraju dokumentarnog Laudatovog filma 'In odium fidei - Iz mržnje prema vjeri', u prizoru ploče na Maclju s popisom ubijenih na Križnom putu, primijetio i ime vlč. Josipa Gunčevića. Nažalost, crvena propaganda je učinila toliko zla i podmetanja, da mnogi još i danas u Slavonskom brodu s oprezom spominju ime tog požrtvovnog i učenog svećenika“, istaknula je Ksenija Abramović.

Slovenija – groblje mladih hrvatskih zaručnika

„U Teznom se nalazi 1179 ostataka tijela…to je iz 70 metara protutenkovskog rova na kojeg su naišli radnici kada su kopali zaobilaznicu oko Maribora. U svakom metru bilo je 18 tijela. Rov je dug tri i po kilometra, a sve kosti su i dalje tamo na istim mjestima gdje su tijela bačena prije 70 godina“, kazala je Redateljica filma Nada Prkačin i dodala: „Nemojmo šutjeti jer više nije vrijeme šutnje“.

Istina se prenosila na mnoge načine, a jedan od njih su stihovi koje su žene pjevale poslije rata.
Kako se i u filmu spominje, mlade zaručnice, njih dvije tisuće, čiji se zaručnici nikada nisu vratili s Bleiburga, četrdeset i pet godina čuvalo je prstenje u klupcima pređe pjevajući preko grobišta ne bi li ih oni čuli.

„Na taj se način prenosila istina o zločinu nad hrvatskim narodom, a ovi stihovi što su ih žene pjevale dokazuju kako se istina sačuvala i kako se ne može sakriti“, istaknula je Nada Prkačin pročitavši stihove tužaljki:

„Slovenijo, groblje si Hrvata, tu izgubih i oca i brata
Slovenijo, puna si bregova od kostiju hrvatskih sinova. 
 
Kažite nam brda Maribora gdje su naša braća iz logora.
Da ja znadem di moj dragi gnjije, metnula bih barjak da se vije.
 
Moj dragane, počivaj u grobu, a ja drugog voljeti ne mogu.
 
Kažu Tito ne bije Hrvate, a di su nam, što nam se ne vrate.“