U gradu u kojemu sam živio štafete su bile događaji. Masa ljudi na trgu pljeskala je pozdravnim telegramima ispred stare gradske lože, koje su nekakve organizacije dugih i složenih imena upućivale «voljenom drugu Titu za njegov taj i taj rođendan». Činilo se da svi ti ljudi vjeruju kako će «drug Tito» živjeti još barem stotinu, ako ne i tisuću godina. Ljubav koju su prema njemu iskazivali bila je upravo groteskno dirljiva, istodobno i apstraktna i konkretno fanatična. Apstraktna, jer je Tito bio hodajuće božanstvo kojeg je malo tko vidio, opipao ili dodirnuo, bio je neki daleki obožavani predmet, prazan pojam, ikona bez sadržaja, guru lokalnih komitetlija, državnih partijskih vlastodržaca i masa vapijućih za opsjenom nekog dostojnijeg življenja.

Tito je bio dalek i stran, ali su mnogi bili uvjereni kako on sve vidi i sve čuje, doista, poput nekog poganskog božanstva čije su biste, spomenike i hramove podizali širom zemlje. Ta ljubav je bila i konkretna, jer je komunistička vlast bila u stanju u svijesti mase sljedbenika uprizoriti Titovu pojavnost u svakom lokalnom socijalnom miljeu i paradigmi. Tito je tako bio i radnik-metalac, i berač mandarina, i govornik i ratnik, pisac, intelektualac, i ratar i stočar, sve po potrebi. Tito je imao stotinu ruku, nogu, a najviše ušiju. I s godinama shvatite da vam je taj Tito ušao u sve pore života, da su njegovi pretorijanci i fanatizirani sljedbenici sveprisutni. Tito je odjednom za dio polururalnog i polupismenog stanovništva, i za dobar dio intelektualne poslušne elite, postao Šiva ili Buda kojemu su se klanjali, gotovo u transu, i s ozbiljnim uvjerenjem da se klanjaju onome koji je mjera univerzuma i njihovih malih ali značajnih života.

Pogansko božanstvo

Dakle, Tito. Kad asociram to ime, osjećam prazninu, muk. Analiziram značenja, semantiku tog infantilnog dvosložja, u kojemu se krije usud hrvatskog, neću reći, jugoslavenskog komunizma. O hrvatskom komunizmu sada govorimo jer o njegovoj se biti šuti, jer o njemu govoriti znači dodirnuti skrivene savjesti, iluzije i samoobmane iz onih masa koje su klicale svome poganskome bogu. Jugoslavenski komunizam do sada je služio kao izgovor i azil hrvatskom komunizmu. Međutim, potonji je bio oportuni sprovoditelj prvoga, i nikad se njegova savjest nije prijekorno i ozbiljno preispitala na kraju drugog milenija, i njegovog, komunističkog, zlokobno vedrog stoljeća. U pojmu Tito skrivena je sva podsvijest hrvatskog komunizma i sva njegova nečista savijest. Tito se vraća u našu stvarnost, još grotesknije nego što se može iz ove perspektive sagledati kao objekt negdašnjeg obožavanja masa. Jedan blasfemični, jadni, otužni kult, ponovno postaje mjera hrvatskom društvu i njegovoj budućnosti. Tita se opet priziva, i Tito je opet slavljen, u dušama obožavatelja jednako strašno i bezumno, kao prije trideset ili četrdeset godina. Da nas netko pita, recite, tko je doista bio taj Tito – što bi odgovorili? Što kazati, a da ne bude laž koju je već dematirala povijest? Što kazati, a da ne bude tlapnja političkog somnambula?

Tito je bio jedva upamćeni dio mog djetinjstva i frustracija moje mladosti. Tito je za mene bio odraz praznine i obmane doba u kojemu sam živio i koje mi nije dozvolilo da ozbiljno računam na vlastitu budućnost. Tito je za mene pojam koji oduzima budućnost, i kao svaki idol, kao svaki kumir, onaj koji proždire duh, sjećanja i privatnost. Tito je bastard povijesti koji opet oživljuje i kojeg se užasavam jer on se predstavlja benignim kao nostalgija za mladošću. Sjećam se njegovog lika: niski trbušasti čovjek, hladan, ohol, pod tamnim naočalama, nepristupačan. Sjećam se kad bi nas pokupili iz škola s pionirskim kapama i maramama, tutnuli nam papirnate jugoslavenske ili crvene partijske zastavice u ruke na bijelim tankim drvenim štapićima, i vodili nas na dočeke «druga Tita», obično u zračnu luku. Upinjao bih se ne bi li vidio to božanstvo, ali jedino što sam upamtio od lika «najvećeg sina naših naroda i narodnosti» bila je ruka koja bi sa stražnjeg sjedala gotovo mehanički mahala, i neku sjenku s naslonjača koja je mogla biti tko zna čija. Tito mi je tako ostao u sjećanju kao ruka koja maše i neodređena spodoba iza zatamnjenih stakala čiji je prolaz izazivao ovacije masa. Nakon toga mnoštvo bi se razilazilo ozarenih lica, kao da je stupilo u doticaj s nekim prorokom, ili je doživjelo vrhunaravno prosvjetljenje. Očito je da kult ličnosti proizvodi određeni pseudoreligijski učinak, da je riječ o kultu koji imitira obožavanje poganskih idola. Ljudi nisu više vidjeli sliku čovjeka od krvi i mesa, nego vlastitu utopijsku projekciju, ideal koji ih je uvjeravao da ih ovog trenutka, izravno uvodi i inicira u blaženstvo, u novi, ljepši život.

Snaga tog virtualnog svijeta bila je zastrašujuća. Totalitarizam najviše opstaje zahvaljujući strahu, ali i utopijskim projekcijama u glavama ljudi koji taj strah neutraliziraju upravo suludim vjerovanjem u utopiju koja se ruši pred njihovim očima. I što se snažnije ruši, to su je oni žešće spremni braniti. Nijedan totalitarizam ne bi opstao toliko dugo da ne zaposjedne svijesti mnogih, da ne djeluje na neki način sugestivno i hipnotički. U čemu je bila sugestija Titova lika, tko ju je stvarao i održavao gotovo cijelu polovicu dvadesetog stoljeća među Hrvatima, koji su u većini, bili ipak katolički narod? U dijelu hrvatskog naroda, Tito je imao negativne konotacije, njegovo ime je izazivalo na jednoj strani tjeskobu, koliko na drugoj oduševljenje. Kako se moglo dogoditi da njegova paradigma na trenutak pobijedi, i da se danas nakon krvavog rata, opet razbuđuje, iako je njegova vladavina bila tako suptilno demonska? Fascinacija Titovim kultom prisutna je među Hrvatima i na pragu trećeg milenija, štoviše, ona doživljava svoj novi zamah, bilo kao fanatizirano ispovijedanje stare komunističke ideologije, bilo kao građanski socijaldemokratski, antitabu trend, kao izraz salonskog političkog snobizma. Tito se otkriva kao hrvatska politička podsvijest desetljeće nakon što su upravo Titovi bastardi krenuli u rušenje Hrvatske. Pokazalo se da je kult titoizma među Hrvatima dublje ukorijenjen nego što se moglo i zamisliti koncem sedamdesetih i osamdesetih godine.

Nastavlja se.....