Donekle, mogao bih reći da za moj naraštaj postoji barem jedna sretna okolnost: rodili smo se u drugoj polovici šezdesetih, u doba kad nismo mogli upamtiti pogrome nad Hrvatima sedamdesetih godina, a Titova smrt nam ništa nije značila. Školovali smo se osamdesetih, u vrijeme kad je komunizam došao u svoj sumrak. Ipak, tu sretnu okolnost, neutralizira jedna nesretna: taman smo stasali da nas zahvati rat i da počnemo plaćati glupost ranijih naraštaja.

Potkraj osamdesetih, nisam mogao shvatiti kako su mase Hrvata mogle tako šutljivo i poslušno sudjelovati u izgradnji Jugoslavije, kako su prihvatili živjeti u poniženju i samoobmani, i namrijeti u baštinu svojoj djeci i unucima da razrješavaju njihove stare račune. Komunizam se slomio 1989./1990. godine, urušio se kao stara zgrada u velikom potresu i nestao u oblaku prljave prašine. Ali poput svakog demonskog projekta, nastavio je živjeti svoje metamorfoze u srcima i navikama ljudi. Prvi i najgori refleks komunističkog kolektivizma je uravnilovka.

Pod parolom jednakosti, nevrijedno uvijek satire vrijedno. Pod parolom jednakosti poganstvo satire svaku etiku i dostojanstvo. Jednakost, shvaćena materijalistički, dovodi do psihičkih anomalija. Pervertirani sustav u ime jednakosti uništava sve što je darovito, da bi bilo isto i slično nedarovitom, sve mudro, da bi zavladala glupost, svaki intelekt, da bi harao antiintelektualizam. Ideja jednakosti shvaćena u poganskom umu je stravična destrukcija svega što odudara od njegovih skučenih kriterija. Tito je kao priučeni bravar vjerojatno imao aristokratski kompleks. Ali dok je on živio kao komunistički aristokrat, narod je bio u populističkom, neopoganskom transu! Tito je bio srbofil koji se ponašao kao diktator sovjetskog tipa sa zapadnjačkim manirima.

Za sobom je ostavio obilježja faraonske vladavine i jednu napola stvorenu jugoslavensku naciju, velik dio pokorenog i poniženog hrvatskog naroda, i zastrašujući partijski, vojni i obavještajni aparat. Imao je potrebu za mondenošću svoje vlasti, za manirima koji su bili više aristokratski, i to dekadentno aristokratski, nego što su bili izraz staljinističke krutosti. Tito je bio skorojević i ponašao se kao do kraja nerealizirani malograđanski skorojević, da bi upravo takav postao simpatičan masama već iskvarenima neradom i neodgovornošću.

Uravnilovka je do današnjih dana ostala trajno obilježje prikrivenog komunističkog mentaliteta u hrvatskom društvu. Uravnilovka je bila posljedica komunističkog etatizma nakon što su uništeni svi obrazovaniji slojevi hrvatskog društva. Trebalo je na brzinu stvoriti nove kadrove od nepismenih seljaka koji su se odrekli vjere i svakog skrupula, i koji su žudjeli za tim da postanu nova vladalačka kasta. Komunisti su još do osamdesetih godina kao glavni pedigre u karakteristikama svoga članstva isticali podrijetlo iz „radničko-seljačke“ obitelji.

Pojam građanstva je još tada bio pojam dekadencije, i mi smo iz takvog, posve nepročišćenog stanja svijesti, ušli u doba nacionalne emancipacije i preobražaja 1990. godine. Za komunističku samosvijest, vrlo skučenu i ograničenu, bio je to povijesni šok. Dobar dio komunističkih kadrova prilagodio se novim vremenima tako što je promijenio formu, ali nikada zbiljski nije pročistio svoje mentalno naslijeđe. Društvo je već bilo duboko bolesno, a uravnilovka na svim razinama preformulirala se kao primisao demokratskog sustava – da je sve dozvoljeno i da svatko može sve. Nepismenom primitivcu iz komunizma, od kojeg je uravnilovka stvorila značajnog funkcionera ili direktora, demokratski sustav davao je dodatnu dimenziju svemoći.

Demokracija je pogrešno shvaćena po načelu snalažljivosti i prevaranstva, što je izravni odraz komunističkog formalizma i komitetskog skorojevićevstva! Psihosociološka analiza hrvatskog komunizma i njegov odraz u devedesetim godinama dovodi do poraznih pokazatelja o nedostatku stručne i profesionalne svijesti, o potpunom gubitku osjećaja za opće dobro, o rasulu jednog mentalnog sklopa koji je sve temeljio na ideološkoj sigurnosti društva. Komunisti su imali dobro razrađen sustav žbira i uhoda, oni su se brinuli o tomu što se o Titu, partiji i Jugoslaviji govori, ali se nisu brinuli o bitnim životnim stvarima.

Takav sustav je bio bolestan, protuživotan, pervertiran i represivan, i u trenutku kad je nestao kao političko-ideologijska konstrukcija nije mogao nestati i kao psihološka.

Pojam Tita asocira na komunistički lumpenproletarijat koji je postao elita. Tito je na žalost bio uzor mnogima. U njemu su vidjeli šarm moći, fascinirani njegovim bjelosvjetskim manirima i pozom koju je Broz savršeno znao odglumiti. Kad čujem danas izričaje kako je bilo dobro u njegovo doba, rastužim se nad glupošću dijela ovog naroda, nad tim kratkim pamćenjem koje seže samo do sluganske trpeze. Nerad i neodgovornost posljedice su mentaliteta uravnilovke i sasvim sigurno da su mnogi uživali u takvom azilu.

Problem je što u devedesetima nismo imali dovoljno ljudi sposobnih za osobnu inicijativu, ljudi koji nisu balkanski nepouzdani i nisu komunistički birokrati bez vizije. Desetljećima je kolektiv bio biće koje je na sebe preuzimalo i pamet i odgovornost i glavne odluke. U kolektivu se svatko mogao skriti, mogla se kriti i krivnja i nekompetencija. Tito je dosegnuo jedan vid anarhizma, jer je djelomično ostvario ideal o jednakosti sviju, o sravnjivanju struke na razinu nestručnosti, o ukidanju svih građanskih statusnih kriterija, o ukidanju građanske etike.

Neobrazovan čovjek je po automatizmu sustava mogao imati status koji se na Zapadu dugo i teško stiče iznimnom stručnošću. Sve je obezvrijeđeno da bi se vrijedni osjećali bezvrijednima. Otprilike tako bi glasio nenapisani aksiom komunističkog društvenog cinizma.

Uravnilovka je užasno naporno stanje za čovjeka izvan takvog sustava. To je mehanizam koji svakom nekompetentnom omogućava da procjenjuje vašu osobnost i stručnost, i da njegov nastup ima snagu prividne kompetencije. To je sustav u kojemu se inteligentan čovjek osjeća doslovce ugušeno i tjeskobno. Kad primitivni čovjek doživljava uravnilovku kao sustav koji mu omogućuje jednakost s onima kojima je nejednak, onda u društvu ne možemo očekivati ništa drugo nego potencijalni kaos ili sveopću apatiju. I na početku ovog dvadeset i prvog stoljeća, uravnilovka je strukturalni element hrvatskog društva koji uništava sve naše potencijale darovitosti. Uravnilovka je smrt za darovite, ona je racionalizirana zloba inferiornih pretvorena u sustav. Tu nema napretka, caruje glupost i sitničavost, gubi se energija na besmislene ili sporedne stvari. Naslijeđe komunizma je zato u mentalnom smislu strahovito opterećujuće.

U Hrvatskoj je ostao sustav kaotičnosti koji se benigno naziva tranzicijskim, a zapravo je stanje totalne konfuzije i bezidejnosti. Nitko nema pojma kuda zapravo ide Hrvatska. Nitko se nije imao hrabrosti ozbiljnije suočiti s njezinom komunističkom podsvješću jer mnogima savjest nije čista. Komunizam je nastojao da gotovo nikoga ne ostavi nedužnim.

I onda danas, opet kažu – Tito. Sjećam se parola – „Tito-to smo svi mi“, ili „Tito-partija-omladina-akcija“. Ima nešto zlokobno simbolično u paroli – „Tito – to smo svi mi“, ili „Tito-slobodo“, i „Nakon Tita – Tito“. Koliko god bile u skladu s komunističkom retorikom besmislene, isprazne i priglupe, u sebi sadržavaju sarkastičnu parabolu o našemu dobu. Groteska komunističkog doba još je snažnija danas kad se iznova ozbiljno shvaća i doživljava.

Na neki način, kao baštinici anomalija titoizma, doista, Tito smo svi mi. Sve ono što pojam Tita u sebi donosi – i tlapnju, i ideal, i zločin, i laž. Tito kao sinonim komunističke slobode, njezina je izravna inverzija, ne prihvaća se više niti kao takva, kao nesloboda, nego radije kao karikatura idealno zamišljene slobode. I na koncu, nakon Tita, doista je sve još kod nas – Tito. Tito kao usud kojega se ne možemo osloboditi, i to je naša nacionalna drama. Mentalni povratak u titoizam. Opskurna samoobmana da je tamo ljepši svijet, i da je nekada sve bilo tako idilično.

Žudnja za egipatskim loncima. Iza komunističke idile krije se pakao. Totalitarizam može virtualizirati vlastitu stvarnost ako je gradi na infantilizmu masa, a infantilnost je uvijek potreba da se stvarnost banalizira do bezazlenosti, da se zlo učini izopćenim iz svijeta utopije koja je već doživljena i zadobivena. Zlo je u komunističkoj utopiji unaprijed pobijeđeno i nadvladano, odstranjeno kao sve što narušava iluziju.

Ima jedan bizaran detalj kojeg se prisjećam iz učeničkih dana, a koji bez komentara pojašnjava infantilni kult titoizma koji je potican kod mladih naraštaja. Sve je sažeto u pjesmi jedne učenice, koja je nadahnuto napisala stihove za nekakav školski natječaj na temu ljubavi prema „drugu Titu“.

Djevojčica je napisala vjerojatno jedan od najapsurdnijih i najgrotesknijih ideoloških haikua o ljubavi, nesebičnoj, manipuliranoj dječjoj ljubavi prema nepoznatom, zamišljenom, idealiziranom objektu: „Voljela bih da sam cvjetak plavi, pa da me drug Tito ubere i u vazu stavi.“

Dvorana se prolomila najprije od uzdaha ganutosti, a onda je pljesak zatitrao škripeće parkete. Publika je bila oduševljena, i nastavnici i žiri. Mislim da je tu bila i neka gostujuća partizanska pjesnikinja. Iako sam imao desetak godina, i nisam shvaćao bit tog događaja, nekako su mi ti stihovi ostali ucijepljeni u podsvijest, jer sam ostao u dubini duše šokiran, jer mi je nešto signaliziralo o neprirodnosti cijele situacije, o nečem duboko žalosnom i tragičnom. Godine zrelosti posvijestile su smisao i simboliku takvih događanja.

Nastavlja se ...