Vlč. Šota je na samom početku mise pozvao prisutne da svoj svakodnevni život i križ ratnih zbivanja hrabro nose zagledani u Isusa Krista.

U svojoj propovijedi progovorio je, nadahnut riječima Evanđelja (Lk 18, 9-14), o dvije vrste molitve i molitelja: molitva poniznog čovjeka koji se želi susresti s Bogom (carinik) te molitva koja želi obvezati Boga do te mjere da se Bog mora ´pokloniti´ takvom molitelju (farizej) i uslišiti je. Potaknuo je da njihov stav bude stav carinika te da u poniznoj molitvi osluškuju Boga, istinski želeći vršiti njegovu volju.

Nakon mise uslijedila je zajednička molitva te duhovni nagovor. Nit vodilja duhovnog razmatranja bila je Isusova molitva u Getsemanskom vrtu, sa ciljem promatranja mučeništva članica udruge Sunčica kroz prizmu Isusove muke u kojoj je osjetio samoću, odbačenost, čekao ponižen u neizvjesnosti što će se dogoditi sljedeći trenutak i što će učiniti onaj koji je tada imao vlast. Isus je imao 12 apostola, 72 učenika i mnoštvo koje ga je slijedilo, a u trenucima muke ostaje sam.

On, Bog i čovjek, tražio je pomoć Petra, Ivana i Jakova: budi ih i želi da bdiju s njim kako bi osjetio da mu je netko blizu i da je barem netko prepoznao njegovu nevolju. Nazočne osobe su također očekivale i tražile pomoć i milost, ali nisu ih dobile. Pozvane su da i same, kao Isus, pođu i mole, ne samo za sebe, nego za postojeće i buduće članice i članove udruge te da u Isusovu uskrsnuću nađu smisao svojoj patnji.

Nakon duhovnog razmatranja prisutni su se uputili u prostorije udruge Sunčica gdje je nastavljeno druženje te dogovorena daljnja suradnja.