7. dan
Udbina – Gračac 32 km

Krenuli smo veoma rano, oko 4 sata ujutro, putem Gračaca, te smo oko 11h bili kod Bruvna, gdje smo se okrijepili i odmorili te nakon odmora napravili razmatranje iz Evanđelja u napuštenoj crkvi sv. Jovana Preteče (sv. Ivana Krstitelja) koja se nalazi zabačena u grmlju. Kad smo bili upoznati s poviješću te crkve – kako je bila malo Katolička, malo Pravoslavna, više puta uništavana, molili smo među ostalom i za jedinstvo Crkve kao i za trajni mir i iscjeljenje rana prouzrokovanih ratovima i teškim stoljećima koje su za nama. Na putu do Gračaca uhvatila nas je kiša na 20-ak minuta, tokom koje smo molili da Bog pošalje kišu i ugasi požare diljem naše Domovine, a jedina vatra neka bude ona koju će Duh Sveti zapaliti u srcima ljudi, vatra Ljubavi Božje. Kad smo završili spontanu molitvu riječima „Tako neka bude. Amen.“, kiša je prestala kroz 5-10 sekundi. Kroz to iskustvo još jednom smo se uvjerili u Božju brigu za nas i za sve ljude.
U fratarski samostan u Gračacu stigli smo u večernjim satima, te smo nakon tuširanja radosno dočekali našeg župnika koji nas je predvodio u zajedničkoj molitvi s dijelom lokalnog stanovništva. Nakon poduže borbene, a samim time i pomalo iscrpljujuće molitve, bili smo motivirani dio puta prevaliti preko noći nakon kratke okrjepe i kave, znajući da nas u sljedeća dva dana čeka vjerojatno najteža dionica na našem putu, Gračac-Knin.

Tako bijaše večer, u molitvi – pa jutro, bez spavanja, dan sedmi.

8. dan
Gračac – Palanka 35 km

Svi smo ponosni na dionicu koju smo odradili krenuvši u 3 sata ujutro iz Gračaca, hodajući i moleći ružarij do 5, kada smo odlučili napraviti kratki predah koji se pretvorio u najbolji odmor koji smo imali, ne samo na ovom hodačašću, već i šire. Naime, rasprostrijeli smo vreće za spavanje na autobusnoj stanicu kod Malovana, uz cestu, a pored pruge. Unatoč kamionima s jedne, a vlaku s druge strane, spavali smo sat vremena zaštićeni od vjetra, a u drugih sat vremena pojeli pohance koje su nam kumovi jednog hodočasnika donijeli putujući na more.
Nastavili smo putem Palanke i po već dosta velikoj žegi i s malo vode koja je brzo ponestajala došli napokon do Eko sela „Zeleni Rog“. Tamo nam je vlasnik dopustio da si obnovimo zalihe vode i da odmorimo na njegovom prekrasnom imanju. Mjesto za odmor našli smo na prekrasnoj terasi koja je izgrađena na stablima. Odmor smo prekinuli upravo na vrijeme da spremimo stvari u kućicu koja je mostom bila povezana s 'našom' terasom i čim smo ušli, počeo je pljusak koji se pretvorio u tuču. Da smo se probudili svega 2-3 minute kasnije, pokisli bi kao miševi i mi i naše stvari. Još jedan mali znak brige našeg dobrog Boga za nas. Mali znak, ali nama je puno značio.
Putovali smo dalje uz krasne kanjone i spustili se do sela pored izvora Zrmanje gdje smo imali jedan zanimljiv susret. Naime, ispred jedne kuće gdje smo se htjeli odmoriti na par minuta stajao je veliki pas čuvar, vjerojatno najveći pas što ga je itko od nas dotad vidio. Isprva nismo bili previše zabrinuti, ali kad smo vidjeli da počinje režati, zatim ustajati i polako hodati prema nama – uvidjeli smo da nije vezan. Odustali smo od pauze, ubrzali korak, zbili redove, čvršće stisnuli štapove koje smo imali uza se i pojačali žar s kojim smo molili. Nakon par minuta vidjeli smo da nas pas više ne prati pa smo predahnuli.
Za kraj dana, umorne, uhvatila nas je i malodušnost – počeo je padati mrak, nismo bili sigurni koliko još do našeg odredišta, čuli smo razne životinje oko nas u šumarku, a nije nam bilo svejedno vidjevši plakat koji je oglašavao obilježavanje dana ustanka u Srbu sutradan. Napokon smo došli do kapelice gdje smo se najeli i imali ugodan počinak u vrećama na betonskom podu kapelice koju je jedan Botinečki župljanin, gospodin Jure Barišić počistio i pripremio za naš dolazak, ostavivši nam i okrjepu.

9. dan
Palanka – Knin 20 km

Premda smo namjeravali ustati se prije 4 sata ujutro, ustali smo tek nešto prije 5, pošto nije bilo struje u kapelici, te u slabom osvjetljenju svega par svijeća nismo mogli spremiti stvari. Krenuvši prvim svjetlom, brzo smo došli nadomak Knina, a Gospodin nam je osigurao dobro vrijeme, tako da nas je vjetar hladio, a oblaci štitili od zubatog sunca. Napravili smo kratki odmor na autobusnoj stanici kod Pađena gdje smo pojeli doručak. Zatim smo izvadili hrvatsku zastavu, pored ceste otkinuli granu, nožem ju uredili i s barjakom na čelu kolone ponosno nastavili zadnja 2-3 sata hoda prema kraljevskom gradu Kninu. S barjakom smo izmamili i više trubljenja, mahanja i drugih popratnih znakova podrške. Nakon spuštanja u grad, smjestili smo se kod srdačne obitelji Grubišić i nakon tuširanja, ručka i poslijepodnevnog odmora, otišli smo na večernju sv. misu, gdje smo osjetili pravu obnovu snage za nastavak hodočašća. Nakon toga napravili smo nešto što si nismo mogli priuštiti već tjedan i pol – opušteno smo sjeli na piće u grad.

10. dan
Knin – Vrlika 30 km

Na putu iz Knina pridružio nam se naš prijatelj Josip na biciklu i pokazao nam malo kraći i ljepši put kroz šumu. Odmor smo napravili u Kijevu, a u Vrlici smo se uspjeli i okupati na Peručkom jezeru.

11. dan
Vrlika – Sinj 36 km

Rano krenusmo od Vrlike prema Sinju, na zadnju dionicu uz malo kuća, sela i gradova po putu, a odmor smo napravili ispred mrtvačnice u Maljkovu, u nedostatku boljeg hlada i mjesta gdje možemo napuniti vode. Fratri su nam, kao i u Vrlici, ponovno izašli u susret i svojom gostoljubivošću pružili nam smještaj. Zahvalni smo na prilici slavljenja sv. mise u crkvi Gospe Sinjske, ispred čudotvorne slike.

12. dan
Sinj – Cista Provo 37 km

Zadnji dani hoda prošli su radosno, s odmorom u Trilju, gdje smo imali priliku moliti se zajedno s lokalnim voditeljem jedne molitvene zajednice, a meni je polako počela otkazivati lijeva noga, pa sam unatoč molitvi, počeo se brinuti hoću li moći nastaviti put. U Cisti Provo ugostila nas je veoma ljubazna gospođa Mirela sa svojom obitelji koja je upravo preko Laudatove stranice saznala za naše hodočašće i javila nam se nudeći nam smještaj, što smo vidjeli kao čisti znak Božje providnosti i ljudske dobrote.

13. dan
Cista Provo – Imotski 27 km

Nakon jutarnjeg oproštaja od naših dragih domaćina, sv. misu nam je služio naš župnik u crkvi Duha Svetoga u Lovreću, nakon čega smo za par kilometara napravili odmor u Nikolićima, u hladu grobne kapele. Nažalost, stanje sa nogom mi se nije poboljšalo pa sam nakon prevaljenih oko 380km morao priznati da sam došao do granica svojih snaga te smo u dogovoru sa ostatkom hodočasnika i našim duhovnikom odlučili da ja ostatak putovanja prođem s našim župnikom u automobilu. Došli smo kod obitelji gdje nas je dočekala janjentina koja je umorne i gladne hodočasnike veoma obradovala.

14. dan
Imotski – Vitina 37 km

Nakon ranog kretanja, uz vodiča kroz prečace, prešli smo granicu, odmor i okrjepu napravili u Tihaljini, a u Vitini, gostoljubivošću vlč. Župnika, fra Grubišića, pogostili se ribljom večerom i nakon sv. mise u crkvi sv. Paškala spavali u kući jedne gostoljubive gospođe.

15. dan
Vitina – Međugorje 21 km

Nakon oproštaja sa župnikom i samnom, pet mladića i „zamjenski hodočasnik“ Miro, brat našeg prijatelja krenuli su put Međugorja, otkud su nam se javili da su sretno stigli.

Dolazak u Međugorje – 12:45

Kako zaključiti ovaj izvještaj? Teško je sabrati tolike dojmove, toliko lijepih, a i nerijetko teških trenutaka. Kroz ovaj hod shvatili smo koliko ovisimo o Božjoj milosti i o Njegovoj providnosti, koliko su slabe naše sile bez Boga, ali sa Njim koliko možemo puno više nego što mislimo. Vidjeli smo koliko lako krenemo mrmljati i kako nismo puno napredovali u usporedbi s Izraelcima prilikom izlaska iz Egipta. Također smo uvidjeli koliko je bitna žrtva, kao što je monsg. Rogić na Udbini krasno parafrazirao Evanđelje kako je mjera ljubavi mjera žrtve - koliko smo se spremni žrtvovati za nešto ili za nekoga. Jer veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13)
 
Često su nam ljudi čestitali na pothvatu i na neki način nam se divili, ali mi vjerujemo kako nije naš pothvat vrijedan divljenja, bar ne u usporedbi sa mnogim herojima i heroinama svakodnevnice - to su pravi primjeri vrijedni divljenja: žena i majka koja se žrtvuje i odgaja svoje dijete, muž i otac koji čini to isto; svećenik koji daje svo svoje vrijeme za svoj puk, radnik koji radi marljivo i pošteno zarađuje kruh svoj svagdašnji i vodi se načelom „Ora et labora“- Moli i radi.
Naš 'pothvat' imao je za cilj upravo to, zamoliti Gospodina Isusa Krista po Gospinom zagovoru da silom Duha Svetoga osposobi nas kako bismo mogli biti „heroji svakodnevnice“, kako bismo mogli biti stabilni muževi, očevi, članovi Crkve i vjerni Gospodinu gdje god nas pošalje.
 
Već sada vidimo mnoge plodove ovog hodočašća, kako u svojim životima, tako i u životima članova naših obitelji kao i kod ljudi koje smo putem sretali. Svaka žrtva se isplatila, svaka molitva vjerujemo da donosi plod, a za svako dobročinstvo nama iskazano, molimo da dobri Gospodin uzvrati stostruko.
 
Zahvaljujemo svima na podršci i molitvama, nosili smo vas u molitvama tokom ovih petnaest dana hoda, a preporučamo se i dalje u Vaše molitve. Neka Gospodin proslavi svoje Sveto Ime u nama i po nama na način na koji on želi u našim životima. Tako neka bude. Amen.