Treba ljude izvlačiti iz pasivnosti, iz osjećaja nemoći koja se očituje u konstatacijama o propasti i očekivanju da nam uvijek netko drugi pomogne, pokrene i preokrene stvari. Treba ljude ohrabriti da su pozvani aktivno sudjelovati u svakodnevnim zbivanjima, s voljom i znanjem ih mijenjati. To je iskonski Božji poziv čovjeku... Nikad nisam smatrao da u životu postoji automatizam kojemu bismo mogli povjerovati i predati se sloganu 'Lako ćemo'. Stoga nas ne treba mimoići trajno zalaganje za njegovanje bitne i lako ugrozive vrednote ljubavi, riječi su Ivana Prenđe.

Bio je ponedjeljak i dan kad je 25. siječnja 2010. g. preminuo u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. Biskup s osmijehom, kako su ga zvali, kao 112. pastir svoje mjesne Crkve, Zadarskoj nadbiskupiji i Crkvi u Hrvata ostavio je velike darove i tragove u duhovnoj i materijalnoj baštini.

U ovom tekstu podsjećam na misli koje je javno izricao, samokritički nastupajući pred svećenstvom, a aktualne su i za ovaj društveni trenutak. Nadbiskup Prenđa je izrijekom upozoravao kako neki vjernici smatraju da svećenici i biskupi u Hrvatskoj nisu kadri čitati stvarnost, da su postigli određenu materijalnu sigurnost i prestali biti osjetljivi za ugrožene i potrebne (2000. g.).

Bio je svjestan da svako misaono biće, društvena grupa ili cijeli narod, prolaze kroz razdoblje sumnji, obeshrabrenja, klonuća, beznađa.

- Tko se može pohvaliti da uvijek istim intenzitetom živi radosnu sigurnost u Božjoj blizini? – govorio je.

Svećenika pogađa reakcija vjernika na potrebu da im u zgodno i nezgodno vrjeme trebaju otvarati pogled na istinu, govorio je mons. Prenđa. Uočavajući zbunjenost u govoru o načelima života, čovjeka, obitelji, duhovnoga te, kako je govorio, nedostatak snažne ruke voditeljice javnih poslova u društvu i braniteljice međunarodnog položaja naše zemlje, mons. Prenđa kazao je kako su Božji ljudi u svakom vremenu nazirali zoru dana.

- U noćima su pokazivali zvijezde. Na svjetlu su pokazivali prave putove koji vode k cilju. Duhovni pastiri su i danas u Crkvi nositelji tog proročkog poslanja. Uvijek su bili svjesni svjedoci Božjeg vodstva pojedinca i čitave povijesti. Voljeli su prenositi Božju riječ ljudima koja je ohrabrivala, podizala, tješila, jačala. Što su vremena bila teža, to su poruke bile snažnije i uvjerljivije. Zar je Gospodu išta nemoguće? (Post 18,14). Ništa tebi nije nemoguće (Jer 32,17). Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu (Lk 18,27). Stvoritelj uvijek iznova stvara. Trajno vrijedi njegova riječ „Evo, sve činim novo“ (Otk 21,5) – govorio je.

Isticao je da Crkva u Hrvatskoj ima veliko iskustvo patnje, pritisnutosti, ograničavanja i mučeništva. Pa ipak, nije ustuknula nikad ni pred kim. Znala je tko stoji iza nje, tko je vodi i kome služi. Bila je sigurna da je ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove.

Nema mjesta malodušju, ako i bude neprilika. Možda ćemo biti izloženi natjecanju u vrednotama. Tim bolje! Mi znamo da imamo što ponuditi čovjeku našeg vremena, na ovim prostorima, i to ono u čemu nas nitko drugi ne može zamijeniti.

Mons. Prenđa je poticao svećenike da ljudima otkrivaju kako nije sve crno i negativno, propalo.

- Naučimo ih prepoznavati pozitivne stvarnosti koje su među nama, a prolazi se pokraj njih. Ima ih u pojedincima, obiteljima, skupinama, u strukturama svjetovnog društva kao i u životnom prostoru Crkve na svim razinama: župi, redovništvu, mladima, crkvenim pokretima, molitvenim i biblijskim grupama, skrovitim mjestima i na velikim duhovnim manifestacijama. To su pozitivne energije preko kojih djeluje Duh Sveti u svijetu – govorio je.   

Ukazujući na društvene promjene u Hrvatskoj i na kontintetu, nadbiskup je isticao da je evanđelje nosilo i izdržavalo duhovnost hrvatskog naroda u svim povijesnim prijelomima.

Sekularizacija donosi promijenjeni pristup vjeri, što je vidljivo i u svjetovnim medijima, smatrao je Prenđa.

- Mediji su odraz novog mentaliteta koji se stvara u javnosti prema vjeri, Crkvi i svećenicima. Ta sredstva društvenog priopćavanja zapravo su epicentar nečeg drugog i drugačijeg u pristupu Crkvi. Mora nam postati jasno da nećemo i ne možemo biti povlašteni pred profesionalnom i neprofesionalnom znatiželjom u njima, kad se radi o unutarcrkvenim događanjima, kad je riječ o imalo upitnim činjenicama. U samoj Crkvi, iz vjerničkih ambijenata, javljaju se kritički glasovi kad se radi o našim upitnim potezima, ili čak neupitnima, za koje neki vjernici smatraju da ih mogu ili imaju pravo osporavati. Ne može se a priori reći da nemaju pravo ako se radi o našem neprimjerenom postupanju prema njima. Nema sumnje da je došlo vrijeme vlastite provjere unutar društva i Crkve – govorio je mons. Prenđa.

Neki svoje obraćanje narodu temelje na citatima iz knjiga ili izriču neproživljene zapise drugih mislilaca. Nasuprot tome, nadbiskup Prenđa, darovan krepošću susretljivosti, uvijek je ulazio u srž, srce čovjeka. Razumijevajući njegove potrebe, ističući da je ljudskost temelj svećeničke izgrađenosti, bio je svjetlo rječju i žeravica koja je podržavala vatru da usahli čovjek ne ugasne.

To je bilo vidljivo i u njegovim propovijedima za ambonom. Nikakvi homiletski klišeji, propovjednička distanciranost od čovjeka-slušatelja; nikakvo rutinsko ili automatsko ponavljanje tumačenja Božje riječi od prošlih godina. Uvijek novo, aktualno, s osjećajem za situaciju i trenutak. Ulazio je, prilazio, ponirao u svakodnevicu osobe, okolnosti i vrijeme, polazeći od baze.

Razumijevao je ljudska pitanja, strahove i sumnje. Smatrao je da je strah subjektivno stanje i pitao na čemu ga temeljimo.

- Jesu li zadaci Crkve preteški? Bojim li se zbog nedostatnosti svojih ljudskih i duhovnih sila? Čini li nam se da je previše rizika u traženju novih puteva u pastoralu? Jesu li suprotne struje prejake i rađaju obeshrabrenjima? Jesmo li mi sami dostatno opremljeni vjerom i znanjem, pronicljivošću i žarom? Nijedno od tih pitanja nije suvišno. Ali, ostaje temeljno pitanje: Čiji posao radimo, na čiju njivu smo poslani? - poticao je nadbiskup, podsjećajući na riječi sv. Ivana Pavla II.

- Krist je uvijek s nama. U doba progona, nevolja i zbunjenosti Crkve, u doba pisca Otkrivenja, riječ koja odzvanja u viđenju je 'Ne boj se'. 'Ja sam Prvi, Posljednji i Živi!' Tako se nalazimo pred Radosnom viješću koja je sama Isus Krist. U njemu cjelokupna povijest ima početak, smisao, smjer i ispunjenje. On je pristuan i djelatan u svojoj Crkvi koja moli. On dolazi po poslanju i djelovanju Crkve tijekom povijesti. Iz te darovane sigurnosti mi se suočavamo s izazovima – riječi su sv. Ivana Pavla.

Životni credo nadbiskupa Prenđe je njegov poticaj: 'Budimo nepokolebljivi, vjerni i ustrajni!'.

U evangelizaciji je neizbrisivo doprinio djelovanju mnogih crkvenih pokreta i udruga koje je svesrdno i angažirano pomogao, nikad ne posustajući. I sam reče, treba ići do umora i iscrpljenja. Promicao je ljepotu i zahtjevnost života pastira-poglavara, koji, smatrao je, treba ljubiti, više od drugih, ne tražeći popusta.

U takvom stavu, razumije se, njegovo je biskupsko geslo 'Ljubiti Crkvu'.

Ukazivao je na potrebu povezanosti svećenika i naroda, potičući u svećeniku pitanje: Što mi znači narod kojeg Bog stavlja u moj život i što kao svećenik značim tom narodu? Na to treba odgovoriti najprije sam sebi, a onda i drugima koji to očekuju.

Mons. Prenđa, prilično usamljenički javno se izloživši u vremenu kad to nije bilo popularno i sve je još bilo itekako neizvjesno, 2007. g. to je hrabro posvjedočio i osobnim jamstvom svog biskupskog autoriteta u obrani generala Ante Gotovine u Haagu, temeljem i činjenice da ga je general Gotovina uoči akcije 'Maslenica', nadbiskupa pozvao održati izlaganje vojnicima o etici u vojnom postupanju.

- Istinski sud koji traži argumente naći će da je obrana domovine i da su operacije za njeno ujedinjenje etički opravdani potezi i djelovanja; da je taj čin bio zakonit i izveden na vojnički način, sukladan međunarodnim propisima o ratovanju - rekao je Prenđa glede suđenja hrvatskim generalima u Haagu, u opširnijem javnom tumačenju svog postupka u prilog obrane Gotovine.

Kao životvorni kršćanski optimist, ne u smislu površnog ljudskog osjećaja koje se nekad i bespredmetno, isprazno tješi, nego istinski utemeljen na povjerenju u Božje obećanje da Gospodin dovršava svoja djela, svakoga je uvijek ohrabrivao i poticao na uklanjanje straha od neuspjeha, pritom poručujući da je i on 'karta' na koju se može osloniti. U trajnom suočavanju s opravdanom i neopravdanom 'izlikom' kako za neke projekte i događaje nema (dovoljno) novca, rečenica nadbiskupa Prenđe u njegovom ophođenju sa sudionicima na svakoj razini suradnje bila je: Samo radite, stvarajte! Novac nije problem.

Znalo se da iza toga stoji njegova garancija koja ne vara i klimavo ne obećava: Što god trebate za požrtvovno djelo koje proslavlja Boga Oca, služi Crkvi i pomaže potrebe čovjeka, vaš otac nadbiskup će za ostvarenje toga naći načina i sredstava.

Bog ga je podignuo kao obnovitelja Zadarske nadbiskupije nakon Domovinskog rata. Mons. Prenđa, materijalni obnovitelj crkvenih zdanja u nadbiskupiji čije je zaleđe opustošeno u agresiji na Hrvatsku, nakon Domovinskog rata predvodio je obnovu 34 župne crkve i 24 župne kuće srušene; u prosjeku je posvećivao ili blagoslivljao tri crkvena objekta godišnje.

- Gospodin nam je dao moći vidjeti u radosti da je ono što je mržnja porušila, ljubav gradila kroz sve ove godine, na veliku radost i korist vjernika. Materijalna obnova našh crkava bila je neophodna. U tome nismo smjeli zaostati radi svojih stavova u vjeri, odnosa prema Bogu i svom narodu - rekao je mons. Prenđa.

U tom poslanju i odgovornosti, u šali je znao reći kako u svijet ide s dva šešira: jednim na glavi, a drugim u ruci, kojim 'prosi' sredstva crkvenih dobrotvora diljem Europe kamo je odlazio i molio bratsku solidarnost koja je pomogla obnovu svetišta. No jasno je poručio da svi pastoralni planovi, dapače i sama marljivost u radu, bez oslonjenosti na perspektivu svetosti, ostat će ogoljeni trikovi koje čeka prije ili kasnije besplodnost.

Potičući na izgradnju jedinstva Božjeg naroda i među svećenicima, svjestan da zahtjevnost života nekad nadvisuje naše snage, nadbiskup Prenđa je ukazivao na korijen koji sve nosi: duboko zajedništvo s Bogom u molitvi i čitanju Božje riječi, da bismo mogli nositi njegovo zajedničarsko poslanje te dublje međusobno zajedništvo.

- Obnoviteljska snaga Duha Svetoga ne iscrpljuje se samo u stvaranju Crkve i stvaranju novog čovjeka, nego zahvaća cijeli kozmos. Budimo hrabri u odgovorima samima sebi. To je važno i za sve ono u što smo 'uvučeni'. Traži se snažna svijest da predstavljamo Kristovu osobu. Trebamo biti poučljivi i otvoreni Kristovu Duhu koji oživljava i vodi. To doprinosi da službu vršimo i život živimo plodonosno - reče taj veliki neumorni pastir, nepresušno obnovljivih izvora snage i duha.

Oče nadbiskupe Ivane, Hvala za življenu ljubav i Vaše neizmjerne darove!