Ljubazno smo se pozdravili i iznijeli našu želju da želimo ići u Markovu crkvu. Oni su nas pristojno uputili da preko Ilirskog trga dođemo na Opatičku i dalje nastavimo prema crkvi sv. Marka, što smo mi i učinili. Još smo se našalili kako nama ne smetaju prepreke, jer mi bismo mogli i preletjeti te ograde (jasno, kada bi postojali tako krupni anđeli koji bi neke od nas mogli podići) na što smo se zajedno nasmijali.

Tako smo stigli i do same Markove crkve, no neposredno ispred ulaza zaustavio nas je policajac i pitao: „Kuda idemo?“ Njemu iznijeli našu želju te je on, obavijestivši o tome svoje nadređene preko radio stanice, čekao dopuštenje koje je vrlo brzo stiglo.

Potom smo zakoračili na prvu stubu crkve sv. Marka i kada su nas branitelji pred ulazom ugledali, uzviknuli su: „Evo naših fratara!“ Pružali su nam ruke i zahvaljivali na dolasku. Čim smo ušli u crkvu gdje nas je ugledala ostala većina branitelja, uslijedio je gromoglasni pljesak i klicanje radosti. Ti trenuci su za mene bili posebno dojmljivi jer pružajući ruku svakom branitelju, nije se mogla sakriti radost u njima zbog našeg dolaska, neki su čak i zaplakali, što također dokazuje koliko male stvari mogu istinski razveseliti i ojačati čovjeka u najtežim trenucima.

Malo po malo prolazili su sati. Novinari su polako odlazili, a policije je bilo sve manje na samom Trgu. U jednom trenutku su čak i kacige skinuli te bivali opušteniji. Moram reći da su policajci sve to vrijeme noći, od kada sam ja bio u crkvi, bili ljubazni i mirni, te bi se i na njihovim licima često vidio poneki osmjeh nakon neke glasne šale branitelja. Iako je svakim satom temperatura bila sve niža, probdio sam noć na stubištu ispred glavnoga portala crkve. Svi branitelji su u jednom trenutku ušli u crkvu kako bi odmorili, a mi fratri ostali smo vani i rekli im neka mirno spavaju i odmore, jer mi smo pred crkvom, pa stoga mogu biti bez brige.

Unutrašnjost crkve me vratila u vrijeme sv. Franje, kada je bilo normalno da mnogi hodočasnici traže sklonište u crkvi i spavaju po klupama i po podu na sve strane. Tako je bilo i u crkvi Sv. Marka, gdje su branitelji probdjeli zajedno s nama svoju prvu noć, koja je bila mirna, obilježena razgovorima, osobnim molitvama i druženjem do jutra, a neki su čak uspjeli uhvatiti i koju minutu sna.

Na kraju, želim reći još ovo. Mi franjevci pozvani smo biti uz narod. Osobito uz one koji utočište traže u crkvi. I za mene osobno, nema veze tko to bio, kojeg opredijeljenja ili stranke, narodnosti ili vjere, jer svatko je Božje dijete, pa tako meni, a osobito nama Manjoj braći franjevcima, i brat.

Neka Gospodin usliši sve molitve za naš narod i domovinu, sve narode i čitav svijet. Neka svima donese mir i radost po blagoslovu Svete Crkve kako bi naši dijalozi bili prožeti ljudskošću, poštovanjem i strpljivošću. Neka se u miru i dijalogu okonča i ova borba naših branitelja, koji bili u pravu ili ne, osakatili su svoja tijela i stavili svoj život na kocku, kao živi štit svih Hrvata i čitave domovine Hrvatske. I ja sam zbog toga baš svim braniteljima naše Domovine do groba zahvalan.