Propovijed apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj prilikom slavlja 200. obljetnice ponovne uspostave Družbe Isusove
 
Svaka misa i euharistija je zahvala Bogu. Osobito je zahvala Bogu u ovaj čas kada svečano slavimo 200-tu obljetnicu ponovne uspostave Družbe Isusove. Zato vas u prvom redu želim pozvati da zahvalimo Bogu da je vodio elemente i srca prije 200 godina kako bi se nadvladale teškoće, sumnje i optužbe koje su dovele do ukidanja Družbe. Zahvalimo Bogu za ponovnu uspostavu Družbe 1814. kada je papa Pio VII. Ponovo uspostavio Družbu Isusovu na čitavom svijetu. Zahvalimo Bogu za dobro koje su isusovci učinili posvuda po svijetu tijekom ovih 200 godina i tijekom čitave njihove povijesti. Očito ne možemo, a da ne budemo svjesni također onih stranica povijesti koje su bile manje pozitivne i koje su se dogodile kako se to često događa u ljudskim stvarima, ali ih s povjerenjem povjeravamo Božjem milosrđu. U isto vrijeme naš pogled vjere okreće se prema budućnosti. Molimo puno svjetla i puno Božje pomoći za sve članove Družbe Isusove da bi uvijek mogli biti dostojni sinovi sv. Ignacija, uvijek vjerni poslanju i karizmi Družbe.

Dopustite mi da sada malo suzim naš obzor, da bismo se mogli usredotočiti posebno na područje apostolata i službe hrvatske Provincije Družbe Isusove, ovdje u Hrvatskoj i u susjednim zemljama u konkretnim okolnostima našeg vremena. Situaciju poznajete bolje od mene, s jedne strane ovdje imamo društvo koje je u tranziciji obilježeno dubokim promjenama i s druge strane imamo Crkvu dobro organiziranu koja se često s opravdanjem poziva na prošlost trpećeg svjedočenja za vjeru i vjernost Apostolskoj Stolici. U kontekstu izazova koji ne dolaze samo izvana, nego i iznutra Crkve, od duha obnove koji nadahnjuje Crkvu iznutra od 13.ožujka 2013. kada je jedan od sinova sv. Ignacija pozvan na najvišu službu Vrhovnog poglavara Crkve, osobno nemam nikakve sumnje da ovdje svi žele nastaviti put brazde apsolutne vjernosti Rimskom Prvosvećeniku koji čini jedan od temeljnih elemenata kršćanskog identiteta ovog naroda. Uza sve to ne mogu sakriti da ponekad poželim moliti da se pomalo ubrza korak kako bi se na stranu stavile šablone i postavke prošlosti i da se ubrza korak u zauzetosti za potpuni i radosni sklad s papom Franjom i s njegovim snom Crkve, s onim snom Crkve o koji on govori u br. 27 Evangelium Gaudium. U ovom kontekstu već sam nekima među vama rekao u različitim prilikama da bi bilo lijepo kada biste vi mogli učiniti svoj dio na uočljiviji način, odlučnije, zbog karizme Družbe Isusove, zbog vašeg četvrtog zavjeta i zašto ne, zato jer je i Papa također isusovac. Evo, ovo mi je na srcu da preporučim danas svakome od vas, na ovaj svečani i značajan dan za Družbu i za sve vas.

Koje točke Papinog sna o Crkvi držim aktualnijima za našu Crkvu u Hrvatskoj i za vaše poslanje? Mogao bih naznačiti one središnje točke njegovog nauka koje su dobro razrađene u Evangelium Gaudium a koje on često ponavlja u meditacijama u sv. Marti i nedjeljom tijekom molitve Anđeo Gospodnji, gdje je očitiji osobni ton njegovog nauka. Dopustite mi spomenuti neke elemente izgledaju kao da su napisani i izgovoreni upravo za nas.

Polazna točka je vjernost Isusovom misijskom poslanju, njegovim posljednjim riječima prije nego što je uzašao na nebo: „Idite i učinite sve mojim učenicima i navijestite Radosnu Vijest svim narodima!“ Taj „idite, iziđite“ sadrži temeljnu dimenziju ponašanja Crkve koju možemo sažeti u nekoliko programatskih riječi, a to znači da danas Crkva više nego ikada mora biti Crkva u pokretu. Želimo drugim riječima dinamičnu Crkvu u koja nije ukočena i zadovoljna s onim što je baštinila od povijesti. To znači: ići, izaći prema svima, bez razlike, sve do krajnjih granica svijeta (periferija), onih materijalnih, ali ne samo materijalnih granica onih koji su rubni i siromašni, nego također i do duhovnih granica onih koji su daleko od vjere. To traži da dadnemo prednost kulturi susreta, a ne sukoba, kulturi dijaloga, a ne kulturi sukobljavanja i sučeljavanja.

Po iskustvu znamo dobro da nije uvijek lako, ali moramo sa sigurnošću vjerovati da nismo sami, nego smo samo beskorisni sluge u djelu evangelizacije ili još bolje u novoj evangelizaciji. Samo sluge Duha Božjega koji vodi Crkvu i radi u svakom od nas. Papa često ponavlja da ne možemo „flaširati“ Duha Svetoga. Moramo dopustiti da On radi u nama u tišini, u kontemplaciji, u molitvi, ali također u aktivnostima i inicijativama koje promičemo, a to znači da se ne smijemo zatvarati novostima i iznenađenjima koje On čuva za nas. U br. 33 Evangelium Gaudium govori se vrlo konkretnim riječima. Papa kaže: pastoral pod misionarskim vidikom traži da se napusti komotan pastoralni kriterij onoga „uvijek se je radilo tako“. Pozivam, kaže Papa, pozivam sve da budu hrabri i kreativni u ovom zadatku ponovnog razmišljanja o predmetima, strukturama, stilu i metodama evangelizacije bez zabrana i bez straha, očito u zajedništvu i pod vodstvom biskupa za jedno mudro i realno pastoralno razlučivanje i izbor. Da bismo mogli primijeniti te Papine odrednice, pitam se da li je možda potrebno puno pojednostaviti stvari u našem svjedočenju i naviještanju, u metodi i sadržaju?! Ne koristi, po mojem mišljenju držati mudre govore ljudske mudrosti, trebamo biti jednostavni u riječima i ponašanju, kao što to čini Papa. I iznad svega moramo biti pažljivi u svezi sadržaja. Nema smisla gubiti vrijeme u prevelikim detaljima i sitnicama. Bit Radosne Vijesti je vrlo jednostavna; Bog je Ljubav, Otac, Milosrđe, Oproštenje i Dobri Pastir koji nas traži i brine za nas, kao što Pastir brine za izgubljene ovce.

Ovo djelo pastoralne obnove trebalo bi imati posebno obilježje, a to je upravo RADOST koja nam dolazi od Isusove Radosne Vijesti, od susreta s Gospodinom Uskrslim, od svijesti da smo suradnici Božji u njegovom planu spasenja. Nema smisla, ponavlja često Papa, vidjeti kršćane tužne i melankolične kao da su netom sudjelovali na pogrebu. Nema smisla, kaže on, niti vidjeti kršćane krute, oštre, rigidne i formaliste koji uvijek kukaju i žale se ili predlažu nešto samo da bi izbjegli neposredno sudjelovanje i da ne bi bili uključeni u brige i nade Božjega naroda. Taj san Crkve za naše vrijeme, stalo mi je povjeriti osobito vama sinovima sv. Ignacija kao što je to i papa Franjo, ukratko, san o dinamičnoj Crkvi koja se s jednostavnošću i radošću otvara obzorima svijeta sve do materijalnih i duhovnih rubnih granica svijeta i osobito obzorima Kraljevstva Božjega.