11. rujna u mjestu Krasica svečanom biskupskom misom obilježena je 69. obljetnice mučeništva – nestanka bl. Francesca Bonifacia. Bio je svećenik rodom iz Pirana na službi u župi Krasica, kojeg su 11. rujna 1946., na povratku iz Grožnjana prema Krasici neprijatelji Crkve presreli i odveli u nepoznato. Ubijen je, a grob mu nikada nije pronađen. Crkva ga je uzdigla na čast oltara 4. listopada 2008. godine, kada je u katedrali sv. Justa u Trstu proglašen blaženim.

Na početku je sve okupljene riječima dobrodošlice pozdravio župnik domaćin vlč. Miroslaw Paraniak.

„Okupili smo se danas ovdje kako bismo zahvalili za život i djelovanje jednog svećenika, koji je živio životom običnog svećenika, ali koji je svojim životom svjedočio upravo ono što bi i mi htjeli biti, rekao je biskup u homiliji. Svi bismo htjeli biti dobri dok nas to ništa ne košta, no kada za to treba uložiti puno truda, odustajemo. Ovdje vidimo primjer jednog svećenika, koji je na svome putu dobrote i svetosti hrabro ustrajao, unatoč teškim ratnim okolnostima. Tada je bilo teško biti vjernik, biti svećenik, ali on je ustrajno i hrabro tješio svoj narod i upravo je zato položio svoj život“, rekao je.

Zašto su mučenici za nas u Crkvi tako značajni, zapitao se biskup. Prije svega zato „jer su oni u trenutku kada je bilo najteže pokazali svoju hrabrost. Ljudi se vrlo često, kada treba učiniti nešto veliko, jednostavno povuku, a one ljude, koji u takvim trenutcima daju najviše od sebe, pa i svoj život, nazivamo herojima. Mi u bl. Francescu vidimo čovjeka, koji se unatoč svim okolnostima i vremenu, nije priklonio onom izboru, koji bi mu vjerojatno bio sačuvao život, veće je hrabro, i po cijenu života, svjedočio za Isusa Krista. Mi u njemu vidimo putokaz, kao i u svim svecima i blaženicima, koji nas usmjerava na pravi put. U ljudskoj je naravi da nastojimo proći s manje truda, ali kada vidimo te naše velikane poput našeg bl. Francesca, to nam daje snagu i ohrabrenje. On nas potiče na svetost. Hagios - svet, znači biti različit od svega drugoga, i upravo nam sveci daju primjer te odvojenosti i pokazuju kakav treba biti prema Kristu. Kada pogledamo povijest Crkve, prvi kršćani su bili mučeni i progonjeni upravo zato jer su bili drugačiji od drugih, nisu živjeli da bi ugađali svojim strastima, već su živjeli onako kako je trebalo živjeti kršćanski život. Kao takvi oni su svojim životom svjedočili za Isusa i budili su savjest drugim ljudima. Upravo je tako i Francesco svoj život uložio da bude savjest svoga stada. Mnogima se to nije svidjelo, ali upravo je takav kršćanski život i uzornost dovela do svega onoga što je blaženik doživio“, istaknuo je biskup.

„Mi smo ovdje došli zahvaliti Bogu za život bl. Francesca Bonifacia, za sve ono dobro što je učinio za povjerene mu vjernike i za Crkvu, nikoga ne osuđivati, jer nismo mi ti koji trebamo nekoga suditi, nego zahvaliti Bogu što nam je da takvoga čovjeka u ovo sredini. Velika je milost, i na to trebate biti ponosni, da ste imali jednog takvog svećenika koji je živio među vama i ostavio lijepe pastoralne plodove“, istaknuo je mons. Kutleša obraćajući se vjernicima župe Krasica.

„Mi, kao vjernici, ovdje okupljeni trebamo biti zahvalni Bogu i zapitati se što mi možemo učiniti za bl. Francesca. Možemo moliti i tražiti Božji zagovor da se dogodi čudo kako bio on bio proglašen svetim. Bog čini svoja čuda, ali ne kada ih mi hoćemo, nego ih on pripušta kada smatra da je najpotrebnije. Budimo dakle ustrajni u molitvi da se dogodi to čudo. Blaženi Francesco je, poput svakoga mučenika, pronašao nutarnju snagu u saznanju da tko se prepušta Gospodinu, ne može se izgubiti“, kazao je.

Njegov nas primjer podsjeća da nije najveće zlo izgubiti život, već izgubiti dušu da bi se sačuvalo život, podsjetio je biskup Kutleša.

U prinos darova bilo je uključeno više župljana a prinosili su uglavnom plodove zemlje iz svoga kraja. Na kraju se je prigodnim zahvalama obratio domaći župnik, a nakon mise druženje je nastavljeno na lijepo uređenom prostoru ispred crkve.

Don Francesco rođen je u Piranu 7. rujna 1912. Majka mu je bila rodom iz Lanišća (r. Buždon) a otac je bio potomak stare piranske obitelji. Francesco je bio drugo od sedmero djece vrlo skromne, ali duboko religiozne obitelji. Kao dječak ulazi u dječačko sjemenište u Kopru gdje maturira a kasnije odlazi u centralnu bogosloviju u Goriziu nastavljajući s teološkim studijem. Dana 27. prosinca 1936. u katedrali sv. Justa zaređen je za svećenika Tršćansko-koparske biskupije po rukama mons. Margottija. U siječnju 1937. proslavio je mladu misu u župnoj crkvi sv. Jurja u Piranu. Prva tri mjeseca službe provodi u Piranu kao župni suradnik. Dana 1. travnja 1937. poslan je u Novigrad za kapelana, i dvije godine nakon toga, stiže u Krasicu, koja je tada bila filijala Bujama.

U svojoj svećeničkoj službi posebno se isticao u odgoju i pastoralu mladih preko Katoličke akcije. Osnovao je u Krasici malu dramsku grupu pri župi i knjižnicu otvorenog tipa. Živio je u Krasici sa svojom obitelji: majkom, braćom i sestrama. Uvijek je imao pune džepove bombona za djecu. Bio je poznat i visoko cijenjen kao vrstan ispovjednik i propovjednik. Nestao je pod tragičnim okolnostima u predvečerje 11. rujna 1946. dok se pješice vraćao iz Grožnjana kamo se pošao ispovjediti kod subrata don Pina Rocca, tamošnjeg župnika. Presrela su ga dvojica pripadnika Narodne obrane i nakon kratkog suđenja u Grožnjanu, odveli u nepoznato. Njegovo tijelo nikada nije nađeno. Proglašen je blaženim 4. listopada 2008. u katedrali sv. Justa u Trstu.