Tekst prenosimo u cijelosti.

Krajem listopada u Zagrebu održani su Dani Domovinskog filma, festival na kojem se prikazuju filmovi iz Domovinskog rata ili na temu Domovinskog rata. Tom prilikom i mi mladi konačno se možemo upoznati sa stvarnim herojima iz tih prijelomnih dana, te također i učiti o toj ne tako davnoj nemiloj stvarnosti u kojoj se našla naša Hrvatska.

Tako smo i mi, učenice Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica, krenule u kino Tuškanac s namjerom da pogledamo dokumentirani ratni film „Dnevnik jednog rata – Vinkovci“ redateljice Nade Prkačin.

Film prati ratne događaje u Vinkovcima od prvog granatiranja grada 19. srpnja 1991. do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. 1. 1992. U filmu je vrhunski opisano stvarno tadašnje teško stanje u ratu i to iz prve ruke branitelja naše Domovine. Prikazano je nekoliko potresnih scena kako bi se što bolje ukazalo na pravo lice rata te činjenicu koliko ljudi je u ratu položilo svoj život na oltar Domovine: 15 000 heroja.

Veoma zanimljive i potresne ispovijesti su liječnika i liječnica koji su tada bili dio hitne pomoći te kirurške obrade u bolnici koja je samo 300-tinjak metara bila udaljena od crte bojišnice. Treba naglasiti hrabrost mladih liječnika iz Hitne pomoći koji su u nezamislivim okolnostima izlazili na „teren“, odnosno vatru bojišnice, te izvlačili ranjene koje bi potom u nezamislivo skromnim uvjetima obrađivali kirurzi. Ti naši ratni medicinari nisu samo išli na posao, njihov dom postala je bolnica iz koje nisu izašli nekoliko mjeseci. Potresna scena kada pacijenti i doktori u bolnici prisustvuju na misi polnoćki dok iznad njih padaju i odjekuju bombe i nas danas mora potaknuti na mnoga razmišljanja o tome što je zapravo mir, gdje ga naći. Danas nismo ni svjesni koliko su se ti ljudi žrtvovali kada bi, kao hitna pomoć, usred bombardiranja i pucnjava morali riskirati svoj život, no oni su to radili svjesno te su i oni, uz branitelje, zaslužni da u ovoj našoj Hrvatskoj osjećaju zahvalnost i ponos.

Također je veoma bitno napomenuti kako su i mnoge žene svojevoljno riskirale svoje živote kako bi pomogle ranjenicima. To je bitno znati budući da smo mi ipak Ženska opća gimnazija i moramo biti svjesne koliko se žena iskazalo u tom ratu kao pravi heroji. Uostalom, i branitelji iz ovog filma govorili su o tome kako je sve što su oni ikada željeli bio samo mir kako bi mi danas živjeli u tom tada tako željenom miru. Posebno nas se dojmio jedan od branitelja koji kaže: „Zajedništvo koje smo stekli bilo je neprocjenjivo, nepoznato, to nikada nećemo zaboraviti!“. Za tu rečenicu bismo mogli reći kako ona opisuje „dobru“ stranu rata.

Najljepši trenutak cijelog filma bio je kada su branitelji dragovoljci govorili o tome koliku su snagu pronašli u Bogu. Svaki od branitelja imao je krunicu kraj sebe u najtežim trenutcima te su priznali kako se uz Boga nisu bojali ni smrti ni boli. Ovaj film definitivno je jedan od onih koje bi svatko trebao pogledati jer ukazuje na stvari koje mnogo ljudi iz rata ne govori, a moraju biti rečene ne samo za nas nego i za buduće naraštaje ove Lijepe naše.