Mladi biciklisti Iva Pavelić i Goran Konjevoda podijelili su s nama svoje iskustvo hodočašćenja koje su doživjeli kroz deset dana pedaliranja Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, a tijekom kojih su pohodili Marijanska svetišta sve do svetišta Majke Božje u Međugorju. Pročitajte koliko ih je to iskustvo obogatilo!

Nakon nekoliko dana odmora i dobro prespavanih noći i poslagivanja dojmova želimo ovim tekstom i slikama dočarati ljepote, plodove i žrtve našega bicikločašća ''Po Pedali Za Mariju'' od Rijeke do Žepča.

U ovogodišnjoj našoj duhovnoj avanturi biciklima od 25. srpnja do 4. kolovoza od Rijeke do Žepča, preko Karlobaga, Zadra, Knina, Sinja, Veprica, Međugorja, Tomislavgrada, Novog Travnika i Žepča (Osova) željeli smo proći Marijanska svetišta i ujedno upoznati ljepote naše domovine.

Bilo nas je 16 biciklista i dva vozača (kombija) koji su nas cijelim putem pratili kako bi nam olakšali naše putovanje. Ekipa dolazi iz cijele naše lijepe Domovine i Bosne i Hercegovine: iz Slavonskog Broda, Ludbrega, Varaždina, Krapine, Zagreba, Rijeke, Neuma, Posušja i Žepča u dobi od 16 do 50 godine.

Ovogodišnja naša tema ''Po Pedali za Mariju'' govori smisao cijele biciklijade, obilazili smo Marijanska Svetiša po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i prešli smo oko 850 km. Put je bio dosta zahtjevan, za razliku od prošlogodišnjeg hodočašća kad je bilo skoro sve pa ravnica. No, ljepote i bogata priroda naših krajeva pomogla je svakome od nas da još radosnije i veselije pedalira, biciklira i prinosi tu žrtvu za nekoga.

Svatko od nas je imao poseban motiv ovoga bicikliranja, svatko je imao posebnu nakanu te smo u toj duhovnoj povezanosti s dragim i voljenim osobama u našem zajedništvu hrabro smo išli naprijed. Moramo priznati da smo dobili puno, puno više nego smo mogli očekivati i zamisliti. Svako mjesto, svaka zajednica i svi dragi ljudi koje smo susretli obogatili su nas toliko da nam je i to bila snaga poticaj da idemo naprijed.

O plodovima ovoga hodočašća, koja su višestruka, vjerujem da ćemo moći razgovarati i u skoroj budućnosti, da neće biti zaboravljeno. Želimo vam ukratko iznijeti ovdje i jedan naš dan koji je započinjao u jutro rano već oko 4:00 sata kad je bilo buđenje, oko pola 5 smo imali doručak a već u 5:15 smo lagano krenuli. Prva ruta pedaliranja je bila najlakša i najednostavnija jer smo bili odmorni, a i svježina jutra uvijek ima svoje prednosti. Znali smo odmorati svakih 45 minuta do pola sata, ovisno o zahtjevnosti puta, ali želimo  naglasiti da smo iz dana u dan rasli u zajedništvu i pomaganju jedni drugima te u čekanju jedni drugih. 

Svaki dan smo prelazili otprilike oko 100 km, nekada je to bilo više nekada manje ali prosjek je tu negdje i završavali između 13 i 15 sati, nakon čega bi uslijedio odmor. U večernjim satima smo imali misu i to uvijek sa župnom zajednicom. To su moramo priznati bila prekrasna iskustva koja su svakoga na poseban način oduševila. Župnici i župljani su nas s oduševljenjem primili i u mnogim mjestima su nas ispitivali o samom hodočašću. Naše zajedništvo posebno se vidjelo u pripremi za objede, gdje nikome nije bilo teško pomoći, ustati se ranije pripremiti neke stvari, jednostavno smo svi doprinosili za što bolju organizaciju i samo ozračje grupe.

Bilo je tu zanimljivih dogodovština tijekom našeg bicikliranja kao što su npr. bura toliko jaka da nismo mogli niti nizbrdo biciklirati pa smo morali sići s bicikla i gurati ga pored sebe te kišno tuširanje pri samom ulasku u Tomislavgrad.

Na kraju, želimo zahvaliti svim zajednicama u kojima smo bili dočekani, primljeni, ugošćeni i praktički u svakoj zajendici osjećali smo se kao kod svoje kuće.
 
Iva Pavelić

Zovem se Iva Pavelić i studentica sam Arhitektonskog fakulteta. Za hodočašće sam saznala slučajno, čitajući članak na jednom portalu gdje je don Goran pričao o prošlom biciklističkom hodočašću u Torino. Ovo ljeto htjela sam provesti što kvalitetnije mogu, a da uz to doživim i naučim nešto novo i ovo mi se učinila kao idealna prilika. Bila sam u pravu. U 10 dana doživjela sam toliko pozitivnosti da me ona može grijati još godinu dana, taman do sljedeće biciklijade.

17 neznanaca postali su moja obitelj s kojom sam se molila, veselila i plakala od smijeha, pjevala, kisnula, pržila se na suncu, fizički pomicala svoje granice pedalirajući tih 800-tinjak kilometara. Osim dobro mi poznate obale, vidjela sam i unutrašnjost Hrvatske i ostala zapanjena ljepotom naših krajolika koji su nedovoljno zastupljeni, viđeni i poznati kao i ljepotama Hercegovine i Bosne.

Kad doživiš izlazak sunca u svoj njegovoj punini dok ideš od Knina prema Sinju i prvi put u životu gledaš Peručko jezero mora ti se oteti jedan 'o moj Bože'. Ne možeš ne ostati zapanjen, ispunjen i beskrajno zahvalan na svemu što je stvorio, ne osjetiti Njegovu prisutnost u svakoj rijeci, svim obroncima koje prijeđeš.

No, od svega navedenog, na putu me najviše oduševila ljubaznost, gostoprimstvo i dobrota ljudi koje smo susretali putem. Ljudi koji su nas s osmijehom primili u svoje domove ne očekujući ništa zauzvrat; od privatnih obitelji, do župnika, crkvenih redova. Ljude koje nikad neću zaboraviti. Sve u svemu, teško je opisati nešto neopisivo... lijepo, naravno!
 
Goran Konjevoda

Zovem se Goran Konjevoda, živim u Zagrebu i radim u Krapini kao stomatolog. Oženjen sam Vesnom, koja je isto tako bila na hodočašću, a imamo i kćer Helenu.

Ovo hodočašće biciklima od Rijeke do Žepča, uz jako sunce, bure, a i kišu bilo je fizički mnogo zahtjevnije od Torina prošle godine. Sva ta muka, uz toleranciju, razumijevanje, ljubav i svakodnevnu molitvu u drugom svetištu, bila je zanemariva. Prekrasne duše, prekrasna mjesta, prekrasno iskustvo. Jedva čekam iduću godinu da nas don Goran Antunović povede u novu avanturu, a kome se posebno zahvaljujem na svemu.