Želja mnogih, a posebno žitelja Podhuma, da sagrade crkvu na spomen svojim stradalima u II. svjetskom ratu, postojala je još od vremena stradanja Podhumskih žrtava. Oko stotinu mještana talijanski okupator ubio je u nedjeljno prijepodne 12. srpnja 1942., preostale odveo u logor, a selo opljačkao i spalio, kazao je na početku nadbiskup. Dodao je kako su većina ubijenih bili katolički vjernici, od kojih su neki bili uhićeni dok su se vraćali s rane nedjeljne mise. Podsjetio je na svjedočanstvo mons. Ante Sironića, koji je tada bio kapelan u Jelenju, „mjesto je opkolila vojska, naoružana do zuba. Nitko ne može iz obruča. Nastaje dioba: padaju smrtne kocke. Neke ovamo, neke onamo. Jedne odjeljuju na jednu, druge na drugu stranu. Kršnije i mlađe posebno, da bi ih nevine i goloruke malo kasnije odveli u njihovoj vlastitoj zemlji na stratište, u mučeničku smrt strijeljanjem… Među strijeljanima su i oni koji se jutros vratiše s prve rane mise i svete pričesti, kao Ivan Brnja i drugi. Među strijeljanima su braća Ban, kršni i pobožni momci. Među njima je i petero braće Juričića u dobi od šesnaest godina nadalje, pet mladih, hrvatskih, podhumskih, primorskih Makabejaca, da s ostalima u društvu ukrašuju mauzolej krvavom aureolom. Da! To su Podhumske žrtve, koje padoše ljeta Gospodnjega 1942, dvanaestog dana mjeseca srpnja, uoči slave kršćanske mučenice sv. Margarete.“ (A. Sironić, Odjeci života, Rijeka, 1994., str. 120-121).
 
Vjernike je upoznao sa životom sv. Maksimilijana Kolbea, kazavši kako je već kao bogoslov uočio kako se Crkva rastače izvana i iznutra. „Izvana je rastaču njezini neprijatelji, a iznutra kršćani svojom nemarnošću. Dobro je vidio kako se iskrivljuje slika o čovjeku, ali i kako su neprijatelji Boga i Crkve borbeni i dobro organizirani u ostvarivanju svojih nauma. Zbog toga je smatrao da se i kršćani trebaju bolje organizirati i odlučnije suprotstavljati namjerama i planovima protivnika. S tom je namjerom već kao bogoslov 1917., u tijeku Prvoga svjetskog rata, osnovao pokret nazvan Vojska Bezgrešne kojemu je bila zadaća vlastito posvećenje samih članova i obraćenje Božjih protivnika.“
 
Također, Kolbe je kao rijetko tko u ono vrijeme shvaćao važnost tiska i radija za širenje evanđelja i za suprotstavljanje ateizaciji te je pokrenuo list „Vitez Bezgrešne“, dok je drugi dio života toga sveca bio obilježen njegovim boravkom u Auschwitzu, gdje je umro u bunkeru gladi. „To je razdoblje trajalo sto dana. Već je u rujnu 1939. bio uhićen s trideset petoricom subraće, ali su svi, nakon boravka u nekolikim logorima, bili pušteni na slobodu. U studenome 1940. Nijemci su Kolbeu čak dopustili ponovno izdavati mjesečnik 'Vitez Bezgrešne', ali su ga već 17. veljače 1941. ponovno uhitili i odveli u zloglasni varšavski zatvor Pawiak, a odande 28. svibnja 1941. u Auschwitz. Razlog njegova ponovnog uhićenja i deportacije u logor treba tražiti u činjenici da je on imao velik utjecaj na poljsku javnost, koju je oblikovao i kršćanski i domoljubno.
 
Potkraj srpnja 1941. jedan je logoraš pobjegao iz bloka 14. Zbog toga su desetorica logoraša, koji su bili nasumično izabrani, bili osuđeni na smrt u bunkeru gladi. Među njima je bio i poljski podoficir Gajowniczek, koji je počeo glasno plakati spominjući svoju ženu i djecu koja će ostati siročad. Tada je Kolbe izišao iz stroja i pred zapovjednikom izjavio da želi umjesto Gajowniczeka umrijeti u bunkeru gladi. Zapovjednik ga je upitao što je po zanimanju i kad je čuo da je katolički svećenik, pristao je na zamjenu. Tako je Kolbe svojim životom spasio oca jedne obitelji, a s ostalima u bunkeru smrti pomogao prihvatiti strašnu smrt s molitvom na usnama i s nadom u vječni život u srcu. Premda i sam slaba zdravlja, sve ih je nadživio pa su ga nacistički zločinci na kraju morali usmrtiti otrovnom injekcijom kako bi bunker oslobodili za druge osuđenike. Tako je Kolbe, prema službenom dokumentu nacista, preminuo 14. kolovoza 1941. u 12 sati i 50 minuta“, rekao je nadbiskup.
 
Zaključujući propovijed podsjetio je na riječi sv. Ivana Pavla II. u homiliji kanonizacije 10. listopada 1982.: „Maksimilijan nije umro, već je 'dao život za brata'“. U toj smrti s ljudskog stajališta stravičnoj, bila je ona konačna uzvišenost ljudskog čina i ljudskog izbora: sam se predao smrti iz ljubavi. U toj je ljudskoj smrti bilo jasno svjedočanstvo posvećeno Kristu: u Kristu je posvjedočeno dostojanstvo čovjeka, svetost njegova života i spasonosna snaga smrti, u kojoj se očituje snaga ljubavi. Upravo je radi toga smrt Maksimilijana Kolbea postala znakom pobjede“, kazao je nadbiskup. Vjernike je na kraju pozvao da se u crkvi Sv. Maksimilijana Kolbea okupljaju oko Kristova stola, a sv. Maksimilijan Kolbe i svi drugi kršćanski sveci i mučenici neka nam izmole da nikad više nitko nigdje u svijetu ne bude proganjan i ubijan zbog rasne, klasne, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge pripadnosti.
 
Po završetku misnoga slavlja nadbiskup je novoj crkvi darovao križ koji je nedavno dobio od vukovarskih gimnazijalaca, kazavši, „kako Podhum i Vukovar imaju tragičnu povijest, ali s ovim križem povezivat će ih Kristova ljubav, vjera i nada.“ Na osobit način zahvalio je nekadašnjem župniku mons. Sanjinu Francetiću koji je pokrenuo inicijativu, a sadašnji župnik Ivan Milardović dovršio gradnju Crkve sv. Maksimilijana Kolbea. Nakon mise zbor Kolbe iz Zagreba izveo je mjuzikl o herojstvu i vjeri toga sveca „Život za život“.