Poslije raskida državnih veza s Austro-Ugarskom Hrvatska se još jednom našla na povijesnom razmeđu. U političkim krugovima nije bilo prijeporno da se nova Država SHS, koju su tvorile bivše austrijske južnoslavenske zemlje, ujedini s Kraljevinom Srbijom, ali se borba prelamala oko načina ujedinjenja i oblika buduće jugoslavenske državne zajednice.

U Narodnom vijeću njegov je veći dio na čelu sa Svetozarom Pribičevićem zagovarao “jedinstveni narod Srba, Hrvata i Slovenaca” i državu s unitarističkim i centralističkim uređenjem. Socijaldemokrati su bili protiv monarhije, a za republiku, a starčevićanci za sporiji proces stvaranja nove države.

Jedino je vođa Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić posve jasno predstavio istinske hrvatske nacionalne interese. Tražeći pravo samoodređenja, za njega je Hrvatska trebala ostati “samostalna država i pučka republika”.

U dramatičnoj noći 24. na 25. studenoga 1918., kada je Narodno vijeće odlučivalo o sudbini Hrvatske, Radić je održao svoj proročanski govor čije su ključne odrednice ostale neospornim putokazom svake hrvatske politike koja drži do obrane državnosti i dostojanstva hrvatskoga naroda. Radić je upozorio da se svi govornici “upravo nadmeću” kako da “Hrvatsku izbrišu i poruše”, govoreći “protivno od onoga što Hrvati hoće i trebaju”. Porekao je pravo Narodnom Vijeću da donosi sudbonosne odluke “jer ga narod nije izabrao”, a mimoilazi i hrvatski državni Sabor. Radić se usto oštro suprotstavio prečanskim Srbima, jer su oni “za obnovu Dušanovog carstva” i “kosovsku zavjetnu misao” dok Hrvati “neće više nikome robovati, ni tuđinu ni bratu”. Napokon je očajnički pozvao na razum:

"Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Nemojte tako postupati, da ste se svi skupili danas samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata."

Riječ hrvatskog tribuna Stjepana Radića bila je uzaludna. Izaslanstvo Narodnog Vijeća otišlo je u Beograd i Aleksandru Karađorđeviću predalo vlast bez odobrenja naroda i prije odluka buduće Ustavotvorne skupštine. Put velikosrpskoj hegemoniji bio je otvoren!