1. Uvodeći nas u Novi zavjet, navješćujući nam „puninu vremena“ koje smo i mi – braćo i sestre - dionici u ovom povijesnom trenutku završetka jedne i iščekivanja druge godine, sv. Ivan nas proslovom svoga Evanđelja vraća na davni, prvotni govor o svjetlu iz knjige Postanka proglašavajući: „U početku bijaše riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 1-5) U središtu je Riječ Božja; ona je izvorište, mjerilo i cilj svega. To više nije samo izgovorena riječ kao kod stvaranja, nego je sada i utjelovljena Riječ, Sin Božji, Isus Krist; Emanuel-Bog s nama. On je svim ljudima, svima nama svjetlo; on svojim rođenjem, mukom, smrću i uskrsnućem uklanja tamu usred svijeta kojem i mi danas pripadamo. On je „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka“ (1, 9).
 
Ne treba, stoga, tražiti neko drugo svjetlo; štoviše, nedostatno je slijediti tek blještava svjetla ovoga svijeta koja brzo minu, niti obmanjujuća svjetla pojedinih ideologija koje – zapravo – dolaze od Antikrista, kako govori Apostol u poslanici. Valja se okrenuti Isusu, Svjetlu neugasivom; njemu, Sinu Očevu, koji „svojom riječju, djelima i cijelom osobom, objavljuje njegovo beskrajno milosrđe“. Ono je „u njemu postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac“ (papa Franjo, Lice milosrđa).
 
Isus svojim svjetlom, svojim milosrđem svima koji ga primaju otvara vrata Očeva doma i vodi do njegova zagrljaja; do iskustva njegove ljubavi i milosrđa od koje će živjeti i nositi ih bližnjima. Na takvu otvorenost Isusu-Svjetlu potiče nas također sv. Petar u svojoj poslanici: „Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim“ (2 Pt 1, 19). Prionuti, dakle, uza svjetlost znači prionuti uz proročku riječ, uz riječ Pisma, uz Riječ Božju-živoga Krista, nazvanoga po Petru naših dana – papi Franji – „licem milosrđa“ nebeskoga Oca.
 
Dobro je biti svjestan: pozvan sam prionuti uz Isusa i njegovu riječ, kao što prianjam uz upaljenu svjetiljku na nekom mračnom i teško prohodnom mjestu. Svoj životni put, napose u vremenu izazova i proturječja kakvo je naše, itekako mogu zamisliti kao tamno mjesto u kojem mi samo svjetlost Isusa Krista i njegovih evanđeoskih savjeta mogu pokazati pravi put, koji će me voditi do usavršavanja svega ljudskoga i kršćanskoga u meni, u konačnici, do cilja; koji će moje životno putovanje učiniti smislenim i sigurnim.
 
Tako živjeti u povezanosti s Kristom; živjeti kao njegovi sljedbenici u zajedništvu Crkve u koju nas je uveo znači biti svjestan istine: s Kristom već sada putujem prema konačnom Danu, onom trenutku kada, kako kaže Otkrivenje, „noći više neće biti i neće trebati svjetla svjetiljke ni svjetla sunčeva; obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vjekove“ (usp. Otk 22, 5). Kada ljubljeni Apostol u poslanici poziva: „U svjetlosti hodimo“ (1 Iv 1, 7), onda sve rečeno podrazumijeva.
 
Hoditi u svjetlosti, nadalje, živjeti u iskustvu milosrđa i činiti milosrđe, na što smo napose pozivani najavom i samim otvaranjem izvanredne Svete godine milosrđa – Jubileja milosrđa, znači – braćo i sestre – još više prionuti uz Gospodina Isusa, biti u njegovoj prisutnosti; po njegovoj riječi i euharistiji, te sakramentima, napose sakramentu pomirenja-ispovijedi, uvijek u zajedništvu Crkve, ulaziti u intimniji odnos s Isusom, koji nas vodi k Ocu. U svemu nam uvijek treba vodstvo i pomoć Duha Svetoga. Tako i u ponovnom razumijevanju i redovitijem pristupanju napose sv. ispovijedi, tako i kod nemaloga broja naših župljana koji su ga zapustili, a time sebe i svoj duhovni rast. Godina milosrđa je milosni poticaj i povlašteno razdoblje za to!
 
U svjetlosti hoditi, milosrđe tražiti i darivati, znači biti siguran na životnom putu; znači biti svjetlost ovom svijetu, svojoj sredini, na što nas i sam Isus poziva. Ako je On svjetlo svijeta i „utjelovljeno milosrđe“, onda smo mi baš po tome pozvani biti njegovima u ovom svijetu, domovini, gradu, svojoj župi.
 
Na susretu s mladima u Madridu sada papa u miru Benedikt XVI. naglasio je da se Isusa ne može slijediti i da mu se ne može služiti sam. Tko popusti pred napašću da krene sam, da počne proživljavati vjeru individualističkim mentalitetom, privatnim interesom, koji danas sve više prevladava u ljudima, u opasnosti je da ne susretne Isusa ili o njemu stekne krivu, polovičnu sliku. Za Papu vjerovati znači osloniti se na vjeru Crkve, na vjeru svoje braće i sestara u Kristu, na vjeru onih oko nas, a moja vjera mora služiti drugima da bi u teškim trenucima u meni mogli naći potporu. To znači hoditi u svjetlosti; to znači vršiti duhovna i tjelesna djela milosrđa.
 
2. U tom svjetlu gledamo na život naše župe i hodočasničkoga mjesta pod okriljem Majke Isusove i naše, drage Gospe Brze Pomoći, u godini koja se bliži kraju. Godina je to označena u sveopćoj Crkvi kao Godina posvećenoga života, nekim prigodama obilježena i u nas, a sada osobito označena kako rekosmo kao jubilejska godina – Godina milosrđa. U njoj je naša župna i proštenišna crkva, kao duhovna oaza brojnih vjernika i hodočasnika, određena za crkvu jubilejskoga oprosta. Tijekom godine, napose u hodočasničke dane, baš pod umilnim pogledom nebeske Majke, u vjeri i zajedništvu Crkve svojim pohodima, riječju i blizinom ohrabrivali su nas naši biskupi (nadbiskupi Đuro i Marin, biskupi Antun i Ivan).
 
Uz redovitu župnu katehezu školske djece i mladih, napose pripravu za sakramente, zatim različite susrete za odrasle vjernike ističemo projekcije triju filmova u produkciji Laudata iz Zagreba, kojima smo osvjetljavali u hrvatskom društvu, nažalost, sustavno potiskivane istine naše narodne povijesti i Crkve u njoj, te barem na skromni način u određenim prilikama željeli istaknuti veličinu i svetost bl. Alojzija Stepinca za čiju kanonizaciju ne prestajemo moliti (donošenje njegovih relikvija u župu i svetište, te predaja najmlađoj župi na Hebrangu; tribina i predstavljanje knjiga o njemu; hodočašće u Krašić, Mariju Bistricu i Zagreb…). Naša je crkva i centar postao mjestom studentskih okupljanja, napose srijedom, što će se dalje promicati brigom studentskoga kapelana.
 
Po određenom broju župljana bili smo dionici pohoda pape Franje Sarajevu u lipnju o.g., prije toga Nacionalnoga susreta obitelji na Trsatu. U prigodi 70. obljetnice bleiburške tragedije i stradanja naših sunarodnjaka na križnom putu nakon Drugog svjetskog rata, tako i svećenika Josipa Gunčevića, hodočastili smo na Macelj; zatim u svetišta Sinj i Vepric; Anđeline prijateljice i prijatelji u kolijevku uršulinki Bresciu; zauzeti stariji vjernici obližnjega Doma, darom župe, pohodili su Đakovo i imali prigodne duhovne sadržaje…
 
Uz spomenuta slavlja „osmoga“, ističemo proslavu drugih marijanskih, te Gospodnjih blagdana nadasve. Tako se prisjetimo lijepe proslave Tijelova u zajedništvu s ocima franjevcima, te vjernicima koji se okupljaju u toj crkvi. Nadasve dojmljive tijelovske procesije, što ćemo nastojati nastaviti s pomnijom pripravom i sudjelovanjem. Nikako ne smijemo zaboraviti niti obilježavanje spomena rođenja i krštenja najvećega sina našega grada i župe sluge Božjega Josipa Stadlera, koji će nam i opet brzo nadoći. Vrijedna spomena je nadasve priprava i odvijanje inicijative „40 dana za život“ u krugu naše bolnice, u kojoj smo uzeli lijep udio…
 
Bila je ovo godina niza karitativnih akcija – koliko su mogućnosti dopuštale, a najčešće tihe skrbi za sve veći broj siromašnih i potrebitih među nama. Godina milosrđa sve nas poziva da u ljubavi budemo velikodušniji; da nadilazimo ravnodušnost i sebičnost, koje se – a da nismo niti svjesni – uvlače u nas. To su suprotnosti kršćanskom ponašanju; one ga guše i pogoduju da budemo samo „od svijeta“, ne „od Boga“.
 
Bogu, Ocu milosrđa, koji nam u Sinu Isusu pokaza ljubav bila hvala za sve primljeno i proživljeno; nek nam od njega bude oprošteno sve grešno i propušteno. Njegovu milosrđu neka ostanu otvorene naše pameti i srca za planove njegove ljubavi s nama u novom razdoblju i Svetoj godini milosrđa.