Na prezentaciji će stručnjaci iz područja arhitekture, statike, građevine, povijesti umjetnosti i konzerviranja starina, koji su bili stvarani akteri,  u svojim 15-minutnim prezentacijama predstaviti tijek obnove crkve svetog Vlaha.
 
Ističimo da su vrijedni i poduzetni Dubrovčani, Društvo prijatelja dubrovačke starine, sami financirali obnovu crkve svog parca sv. Vlaha u stopostotnom iznosu. 
Ovim činom obnove crkve sv. Vlaha Hrvatska je potvrdila da se kao nova članica Europske unije svrstava među europske zemlje koje sustavno brinu i obnavljaju svoju kulturnu baštinu.
 
Barokna crkva sv. Vlaha zaštitnika grada Dubrovnika sagrađena je 1715. Gradio ju je venecijanski kipar i graditelj Marino Gropelli od 1706. do 1715.
 
Barokna crkva podignuta je na mjestu manje stare crkve izgrađene početkom 15. stoljeća i gradske lože sagrađene tik uz crkvu. Stara crkva i loža izgorile su u slučajnom požaru 1706. Od njih su u graditeljskom smislu ostali samo temelji.
 
Nova barokna crkva ima tri ulaza. Glavno (sjeverno) pročelje bogato je ukrašeno skulpturama, profiliranim vijencima, vitrajima i drugim elementima dekora kamene plastike. Svojim rustičnim postamentom (skalinama) i kamenom balustradom profinjeno dominira prostorom čineći simbol - prepoznatljivu sliku i glavni scenski prostor urbanog interijera Dubrovnika.

Iz povijesti Dubrovnika poznato je da je na mjestu današnjeg Straduna i crkve sv. Vlaha nasuto tlo koje je spojilo kopneni dio Dubrovnika s otočićem Dubravom.
 
Nasuto tlo ispod stare crkve zbog velike težine tereta bilo je konsolidirano, međutim tlo ispod lože nije bilo konsolidirano na isti način jer je loža bila manje težine. Dodatni problem je postojanje podzemnih voda već na 80 cm ispod pločnika uz crkvu sv. Vlaha.
 
Nova barokna crkva, sagrađena na temeljima stare crkve i lože, nakon 300 godina zbog neravnomjerne konsolidacije terena i postojanja uzgonskih voda pukla je "na pola", uz pojavu i ostalih kolateralnih pukotina. 
 
Crkva je također oštećena u potresu 1979. (tzv. crnogorskom potresu), a u ratnim godinama 1991. i 1992. oštećena je pogocima agresorskih projektila, najviše na krovu i glavnom, sjevernom pročelju.
 
Crkva sv. Vlaha obnavlja se od 1993. odmah neposredno nakon prestanka neprijateljskog granatiranja Dubrovnika. Zbog ratnih oštećenja obavljeni su žurni  radovi sanacije i restauracije lokalnih oštećenja, sve do odluke da se izradi cjeloviti program obnove, analiza postojećeg stanja  i projekti obnove crkve na temelju postojećih arhivsko-povijesnih te novih arheoloških, geomehaničkih i konzervatorsko restauratorskih istraživanja.
 
Pri tome je za projektanta sanacije nosive konstrukcije odabran ''Lokošek projekt'' iz Zagreba, ''Hrvatski restauratorski zavod iz Zagreba'' za autora konzervatorsko restauratorskih elaborata.
 
Glavno polazište u projektu obnove nosive konstrukcije crkve sv. Vlaha je postavka o nužnosti očuvanja izvorne prostorne nosive konstrukcije građevine i materijala od kojih je ona sagrađena. Projekt obnove nosive konstrukcije crkve poštovao je Zakon o građenju, Zakon o zaštiti spomenika kulture i Zakon o obnovi Dubrovnika.
 
Izvedbu projektne dokumentacije u statusu glavnog projektanta vodio je Egon Lokošek (Lokošek projekt, Zagreb), koji je bio odgovoran za koordinaciju i usklađenje svih dijelova cjelokupne projektne dokumentacije.
 
Konzervatorski odjel u Dubrovniku postavio je konzervatorske smjernice obnove, a radove izvođenja obnove koordinirao je Zavod za obnovu Dubrovnika.
U praćenju radova na crkvi  sv. Vlaha aktivno je surađivao mons. Toma Lučić, rektor crkve sv. Vlaha, koji je vršio nadzor radova u ime Dubrovačke biskupije, sve dok, kako kažu uključeni akteri obnove, crkva nije zablistala početkom 2016.