U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, dok je ratni vihor svakodnevno gutao živote mladih hrabrih hrvatskih branitelja, progovorio je krik očaja tužnih majki. Ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a na Selskoj cesti u Zagrebu 26. rujna 1993. počele su spontano graditi Zid boli, simbol stradanja hrvatskog naroda, ponosa i duboke patnje.

Spomenik, običan i nadasve jednostavan, s crnim i crvenim ciglama s ispisanim imenima poginulih, nastao je u znak prosvjeda svijetu i vojnicima s plavim kacigama da se hrvatske žrtve broje u tisućama. Dan po dan, zid je nažalost postajao sve duži, dosegavši čak 13.600 cigli! Pred njim su obitelji godinama palile svijeće i odavale počast svojim najdražima.

S vremenom je Zid na Selskoj cesti nagrizao zub vremena, pa se iniciralo da se taj jedinstveni spomenik spasi i očuva. Iako je bilo različitih ideja o njegovu dostojnu premještaju na pogodniju lokaciju, a spominjao se i Medvedgrad, cigle su 2005. godine premještene na zagrebački Mirogoj gdje su ugrađene u spomenik "Glas hrvatske žrtve - Zid boli", autora Dušana Džamonje. Mnogi su tim činom ostali pogođeni  smatrajući da se cigle nikako nisu smjele zakopati u spomenik, već restaurirati, konzervirati pa onda negdje samostalno pohraniti. Zadovoljština je na kraju donekle postignuta: imena svih poginulih i nestalih uklesana su u kenotaf svetišta Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu. U prostoru iza oltara 15.392 stradalnika predstavljena su imenom, inicijalom očeva imena, prezimenom, godinom rođenja i pogibije. Tako je od povijesnog zaborava zauvijek sačuvan spomen na svaku osobu, branitelja, palog u obrambenom Domovinskom ratu.