Dočekali su nas u kući Glasnovićevih raširenih ruku, čak nas je i kako na ogradi piše "oštar pas Beni" prihvatio odmah, na prvu. Vrzmao se oko nas cijelo vrijeme, možda zato što smo mu davali krišom ostatke, i ne samo ostatke prepunog stola. A na stolu, kao na svadbi, svega. Mezilo se nešto malo prije finala, ali za vrijeme dok je Josip pucao, tanjuri se nisu dirali. Tek kad bi Josip pogodio goluba, a to je bilo svaki puta, Dubravom se prolamao vrisak i pljeska kao da je pao gol u nadoknadi vremena nogometne Lige prvaka.

Tata Franjo nam je ranije popodne, kada smo dogovarali dolazak, rekao da zapravo ne voli gledati sinovljeva natjecanja na TV u prevelikom društvu. Kaže da se to onda pretvori u tulum, a on hoće gledati sina u miru, s prijateljima. OK, prijatelji su tu, ali mir, njega baš i nije bilo. Ovo se veselo društvo koje se očito poznaje desetljećima sjajno zabavljalo. I što je najvažnije, nitko u od njih nije sumnjao u Josipovu pobjedu. Mama Marija stalno je ponavljala:

 - Sanjala sam zlato. U nedjelju nakon mise svima sam rekla ‘moj Josip će osvojiti zlatnu medalju za Hrvatsku - govori presretna Marija Glasnović, majka olimpijskog pobjednika Josipa Glasnovića i dodaje:

- Ljudi su govorili to su snovi, a ja znam da se snovi, uz Božju pomoć, ostvare -

Kada je Josip pogodio posljednjeg goluba i osvojio zlato, mama Marija je potrčala prema televizoru i zagrlila sina preko ekrana uzvikujući: ´Moj sin, moj sin, kako je lijep...´

Priznala je da je cijeli dan bila izuzetno nervozna, što smo i sami primijetili, jer smo se upoznavali s njom u prvih pet minuta barem deset puta. Sirota je žena bila totalno zbunjena u tom muškom društvu.

I Janjevci imaju zlato, kliktao je tata Franjo, inače zlatar. Kako simbolično, zlato je stiglo u zlatarsku obitelj.

- Sve smo dali za njih, govorila je kasnije mama, i vratilo se, neka. Sretni smo.

Brat Ante, stariji, nije bio u Riju, već u dvorištu u Dubravi zajedno sa 2,5 godišnjom kćeri Lorenom, koja jedina zapravo nije znala što se oko nje zbiva. Spavalo dijetetu pa ju je Anton morao odvesti kući zbog čega nije gledao brata u finalu s Talijanom. Možda nije ni mogao gledati, tada kada je buraz već imao osigurano srebro, tko će ga znati.

Nakon finala počeli su kapati novi i novi gosti, susjedi i prijatelji, a Marija je izvlačila meso, nareske, vino i pivo i to Zlatni pan, da se zna za zlatnog sina. Čestitari su brzo praznili bateriju na mobitelu, a među prvima javio general Đuro Dečak, predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza:
- Ovo je sjajna stvar za Hrvatsku kakve strijelce imamo, sretan sam zbog njih, zbog tate Franje. To su krasni momci, koji su u ovaj sport krenuli kao lovci. Čestitam im još jednom na ogromnom uspjehu. Svi smo uz njih.

Prijateljima Zagorcima toči gemište i dobacuje: ´Viš, Štef, mi Janjevci imamo što cijela Hrvatska nema, imamo zlatnu medalju´, zeza susjede koji su došli proslaviti prvu zlatnu hrvatsku medalju u Brazil.

- Kad sam ga ispraćala na Olimpijadu u Brazil rekla sam mu: ‘Sine, kad se bude svirala hrvatska himna Lijepa naša obavezno stavi ruku na srce’.  ‘Znam , mama’, kazao je. To je instinkt, majčinski instinkt, vjerovala sam da će biti najbolji, da će osvojiti zlato – rekla je Josipova majka.

Josip je stavio ruku na srce, a hrvatska himna  se i u Dubravi odslušala i otpjevala jednako emotivno kao i u Riju. Ma što odslušala, otpjevana je uglas, da se sve treslo. Iz garaže prepune Josipovih i Antunovih pehara, Marija je neumorno nosila iće i piće i slavlje je potrajalo do dugo u noć. Bez pucnjave, jer Josip je za sve njih ispucao dovoljno municije...