Ne, to je jezična manipulacija koja ima za cilj nametanje jedne nove ideologije koja teži za stvaranjem društva u kojemu ne postoje muškarci i žene nego samo ljudi. Rodna teorija ne priznaje dva biološka spola, nego nudi različite rodove i mnoštvo spolnih odnosno rodnih identiteta: heteroseksualni, homoseksualni, biseksualni, transseksualni, transrodni itd…

Spolna ravnopravnost podrazumijeva komplementarnost, međusobno nadopunjavanje između žena i muškaraca uz poštivanje dostojanstva koje proizlazi iz razlika, dok rodna jednakost podrazumijeva brisanje svih razlika, sve dok u našem mentalnom sklopu svi ne postanu samo ljudi različitih „seksualnih orijentacija“, a u administraciji više ne bude rubrika u koje se upisuje ženski ili muški spol.

Zbunjivanje uz pomoć novoga jezika

Rodna se rasprava zaoštrila 1990. po izlasku knjige Gender Trouble (Rodno zbunjivanje) autorice Judith Butler, profesorice retorike i književnosti u SAD. Ona razmišlja o tome „kako se najbolje može poremetiti spolne kategorije koje podržavaju spolnu hijerarhiju i prisilnu heteroseksualnost“ i kaže da riječima treba dati novo značenje, da treba stvoriti novi jezik zato što naš pristup materiji, pa i anatomskom tijelu, ide preko jezika. Politički cilj treba biti davanje novog značenja jeziku i izrazima, da bi se tako na nov način odredio pristup stvarnosti.

Pojam rod (gender) od UN-ove svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995., razlikuje društveni od biološkog spola. Kriterij određivanja nije objektivno razlikovanje, nego subjektivna odluka. U temeljna ljudska prava trebala bi, po tome, spadati i sloboda biranja vlastitoga spola i vlastite seksualne orijentacije, kao i sloboda odlučivanja želi li on/ona/ono biti muško ili žensko, homoseksualac, biseksualac, transseksualac ili tko zna što.

Zahvaljujući pritisku rodnih teoretičara na međunarodne institucije, rodna je ideologija u velikoj mjeri postala i službenom politikom zapadnih zemalja i Europske unije.

Rodna uravnilovka već od najmanjih nogu

Muškarci i žene navodno se ne rađaju kao muškarci i žene, nego se to od njih „napravi“ zahvaljujući ulogama koje vide u javnosti ili zbog odgoja koji primaju u obitelji i u vrtićima. Zato se djecu od najmanjih nogu treba odgajati na nov način.

•    U vrtiću Egalia u Stockholmu u Švedskoj djeci se ne dopušta koristiti muške i ženske zamjenice on i ona. „Rodno osviješteni“ pedagozi u švedski su jezik uveli nov izraz, neutralnu zamjenicu hen, kojom se obilježavaju svi likovi iz slikovnica, bili oni dječaci ili djevojčice. Na satu plesa, odgojiteljice i dječacima i djevojčicama oblače suknjice i sugeriraju dječacima da se u haljinicama zapravo osjećaju jako dobro. Takva bi pedagogija djeci trebala pomoći da sama i bez izvanjskog pritiska odluče kojega su spola i kojega su roda?

•    U bečkom vrtiću Fun&Care-Kindergarten dječaci se moraju igrati s lutkama, lakirati si nokte i isprobavati haljine za princeze. Djevojčice moraju učiti graditi nebodere.

•    Hamburški Der Spiegel izvještava da se u nekim udrugama u Njemačkoj dječake uporno uvjerava da zapravo uopće nisu dječaci, nego da su samo tako odgojeni. Takvo preodgajanje, koje se doista događa, odvija se u ustanovama za rad s mladima i djecom koje financira Europska unija.

•    U tekstu Vaterlose, kinderlose Gesellschaft (Društvo bez očeva i djece) Stephan Baier piše o britanskoj inicijativi Pinkstinks (ružičasto smrdi) koja se okomila na ružičaste darove za djevojčice jer su navodno seksistički: „Ružičasto je 'pasivno', dakle preprjeka za karijeru. S tipičnim ženskim igračkama, djevojčice se fiksiraju na ciljeve kao što su biti princeza ili medicinska sestra, dok se dječacima (napose kroz 'snažnu i izazovnu plavu boju') otvara cijela lepeza velikih karijera: liječnik, policajac, vatrogasac, pirat, vozač na automobilskim utrkama, akcijski heroj. Pod dojmom tih argumenata čak je i Bridget Prentice, britanska državna tajnica u ministarstvu pravosuđa, upozorila neka se djevojčicama ne kupuje previše ružičastih predmeta! Istovremeno se priključila bojkotiranju jednog velikog britanskog proizvođača igračaka. Sljedeći korak bi mogao biti to, da se izdvoje milijuni poreznog novca za edukativne kampanje u vrtićima, školama i staračkim domovima zbog baka i djedova koji unucima kupuju takve darove. Na kraju bi se moglo dogoditi da oni roditelji, koji kod kupovanja darova prave razliku između želja dječaka i djevojčica, budu prisilno zatvoreni u psihijatrijske bolnice. Tko misli da je ovo satira, ne zna što je rodna ideologija“, kaže Baier.

•    Rodna revolucija u Austriji najviše je napredovala na sveučilištu: u Linzu svi studenti moraju položiti ispit iz Rodnih studija.

Feministice su počele svoju borbu prilagođavajući svoje ponašanje muškom modelu. Sada rade na tome da muškarci postanu ženskasti. Dječake treba odviknuti od tradicionalno muških osobina kao što su potreba za kretanjem, natjecanje, težnja za postizanjem učinka, nezavisnost. Američka filozofkinja Christiana Hoff Sommers, koja samu sebe smatra kritičkom feministicom, kaže: „Kada bi Tom Sawyer i Huckleberry Finn živjeli danas, kod njih bi se dijagnosticirao sindrom deficitarne pozornosti i smirivalo bi ih se Ritalinom“.

Činjenice pobijaju rodnu teoriju

OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak) provodi proučavanja o uspjehu u obrazovanju učenika pri kraju osnovne škole. Rezultat toga proučavanja je izvještaj PISA koji pobija rodnu teoriju i dokazuje ono, što učitelji i roditelji znaju iz svakodnevnog iskustva: na primjer da dječacima teže ide računanje ili da djevojčicama bolje ide čitanje, i tako dalje. Zagovaratelji rodne uravnilovke rezultate ovih istraživanja smatraju skandaloznima.

U najliberalnijim zemljama sjeverne Europe kao što su Švedska ili Norveška, žene radije studiraju sociologiju nego fiziku i radije postaju medicinske sestre nego da postavljaju keramičke pločice, dok u tradicionalnim zemljama kao što je Indija žene češće biraju studij tehničkih znanosti. Taj „rodni paradoks“ nije teško objasniti: U siromašnim zemljama, ekonomski pritisak određuje izbor zanimanja, pa žene koje žele napredovati često biraju lukrativna zanimanja kao što je informatika. U imućnim zemljama kao što je Norveška, žene imaju veće mogućnosti slijediti vlastite želje u izboru zanimanja, pa se umjesto za programiranje strojeva odlučuju biti učiteljica ili liječnica, gdje mogu biti u kontaktu s ljudima.

Poremećeni umovi

Pojam gender (rod) dolazi iz seksualne psihologije. Proizlazi iz težnje da se jezično izrazi bolan osjećaj nekih ljudi da su zarobljeni u pogrješnom tijelu. Iz toga se razvila ideja emocionalnog ili metafizičkog spola odnosno roda koji je neovisan o biološkom spolu. Tu je temeljnu ideju preuzeo homoseksualni pokret, a rodnu su teoriju razvile i razradile uglavnom feministice, od kojih su mnoge lezbijke.

Američki liječnik John Money bio je jedan od prvih koji su pokušali znanstveno dokazati da je spol nešto naučeno. U svojim istraživanjima nije ustuknuo ni pred čime: 1967. je dvogodišnjeg dječaka Brucea Riemera podvrgnuo „promjeni spola“. Ubrzo se pokazalo da se stvarnost ne želi podvrgnuti Moneyevoj teoriji: već u ranom djetinjstvu, Brenda (bivši Bruce) je trgala sa sebe žensku odjeću i izbjegavala ženske igračke. Kada je sa 14 godina saznala da je na svijet došla kao dječak, poduzela je sve da bi poništila tu „promjenu spola“. Brenda/Bruce završila je/završio je tragično: U proljeće 2004., izvršila je/izvršio je samoubojstvo… Moneyeve nazore već su odavno pobile prirodne znanosti, napose istraživanje mozga. Moneyeva Gender Identity Clinic (Klinika za rodni identitet) u Johns-Hopkins bolnici u Baltimoreu zatvorena je 1979.

Dekonstrukcija spola, nacije i demokracije

Prijelaz s rodne teorije na nametanje rodne ideologije bio je konspirativan, događao se pod maskom i trajao je godinama. Sada, kada praksa pokazuje pravo lice dženderizma, o ovim se temama sve više raspravlja u javnosti, a građani masovno prosvjeduju na ulicama. Zanimljivo je da promicatelji rodne ideologije poriču čak i samo postojanje rodne teorije, a kada se nađu suočeni s činjenicama, svoje intelektualne protivnike nazivaju fašistoidnim reakcionarima koji se bore protiv imaginarne opasnosti.

Na djelu je dekonstrukcija spola, ali ne samo to. Paralelno se događa dekonstrukcija nacionalnog identiteta i dekonstrukcija parlamentarne demokracije. Na mjesto spola nameće se rod, naciju se dijabolizira i uzvisuje se multikulturalizam, a parlamentarnu demokraciju pokušava se zamijeniti participativnom demokracijom u kojoj međunarodne nevladine udruge i tehnokrati, odnosno „eksperti“ koji izlaze iz tko zna čijih šešira, imaju udjela u vlasti kao jednakopravni partneri država i vlada. Prate ih multinacionalni koncerni, koji iz toga izvlače svoju korist. To je globalan fenomen. To se događa u svim starim članicama EU, počelo je u novim članicama, a pokušava se nametnuti i zemljama u razvoju. Da bi se države i nacije tome mogle oduprijeti, moraju najprije znati što se uopće događa.

Povijesno se klatno stalno njiše… Kulturu slijepe poslušnosti i bespogovornog izvršavanja dužnosti zamijenila je kultura individualne slobode i proizvoljnih novokomponiranih ljudskih prava, no čini se da je klatno došlo do svoje krajnje točke i da se počinje vraćati unatrag. Hoće li doći do ravnoteže u kojoj svatko nalazi svoje pravo mjesto?