I sama je u svom duhovnom životu, prema vlastitim zapisima, živjela iskustvo nutarnjeg mraka. Već na početku osnivanja svoje Družbe Misionarke ljubavi, koju je nazivala isključivo Božjim djelom, nadbiskupu Perieru je povjerila: ''U meni je strašna tama, kao da je sve mrtvo. Osjećam to još od početka rada na Djelu''.
 
–  Kad je Majka Terezija umrla, i vanjska simbolika označila je njezin život kao svetice noći. Tada je, naime, nestalo gradske struje. Dakle, tama. No, to još i nije toliko čudno, jer u Kalkuti je često nestajalo struje. Sestre su u kući imale dva agregata koja bi se tada automatski uključila. No, u trenutcima Terezijine samrti ni agregati nisu proradili. To se nikad prije nije dogodilo. Sestre i liječnik onda su upalili svijeću. Rekao sam: ''U tami Kalkute, vratila se u kuću Očevu, pošla je u zagrljaj Gospodinu ona koja će postati svjetlo, ne samo Kalkute i Indije nego cijelog svijeta'' – kaže don Lush Gjergji, bliski prijatelj i biograf sv. majke Terezije.
 
O svetoj, najvećoj ženi 20. stoljeća, govorio je 8. ožujka u Zadru.
 
– Sestre i liječnik govorili su mi da je to nevjerojatno, da se nikad nije dogodilo da zataji agregat. Struje nestaje više puta. Kad sam bio u Kalkuti, rekli su mi: ''Imamo agregate, ne brinite. To je vlastita proizvodnja, automatski se uključe kad struja nestane''. Ali, na Terezijinoj samrti, nisu – kaže don Lush.
 
I smrt majke Terezije je posebna, kakav je i sav njezin život. Tim više zanimljiva je igra znakova Providnosti, da posljednji trenutci Terezijina života na zemlji budu i u izvanjskoj tami. Time je zapravo i  materijalno počašćena. Kao da je Gospodin htio reći: ''Majka Terezija je toliko moje i svjetlo svijeta, da u trenutcima njezina prijelaza i našeg susreta, osim nje, nema mjesta ni za jedno drugo svjetlo prirode i zemlje.'' Sve je oko nje moralo ugasnuti, da svjetlo i sjaj majke Terezije još više dođu do izražaja.

Terezija je imala duboku čežnju za Bogom, do bola. No istovremeno i osjećaj odbačenosti od Njega, praznine, da je zapravo bez vjere, ljubavi i žara. To je pratilo njezino osnivanje družbe i kasnije djelovanje.

Evo što je zapisala Terezija koju je Isus pozvao: ''Dođi, budi moje svjetlo'':

''U meni je sve ledeno i hladno. Jedino me ta slijepa vjera vodi naprijed. Osmijeh je veliki plašt koji krije nebrojene boli. Molim te, zamoli Gospu da mi bude Majka u toj tami.''

''Nisam znala da čovjek ljubeći može toliko trpjeti. Bilo je to trpljenje gubitka, čežnje, boli koja je ljudska, ali prouzročena božanskim.''

''Prvi put u ovih 11 godina uzljubila sam tamu. Jer sada vjerujem da je ona dio, vrlo, vrlo mali dio Isusove tame i boli na zemlji... duhovna strana Djela.''

Sv. Majka Terezija – žena Euharistije

Majka je sav svoj hod crpila u euharistijskom Isusu. Svaki zavod koji je otvorila nazivala je svetohraništem za Isusa.

– Ne mogu vam izreći koliki me ushit obuzima kad svećenik polaže Isusa u novo svetohranište – zapisala je Majka Tereza.

Ta je istina njezina života potvrđena i u njezinim smrtnim trenutcima.

– Liječnik kardiolog koji je pratio majku bio je hinduist. Kad je imala krize, majka je tražila da joj donesu ne samo Isusa da se pričesti nego i svetohranište, da bude u društvu s Isusom. Kad je vidio smrtni čas, liječnik je dozivao sestre: ''Donesite kutiju, donesite kutiju!'' Sestre nisu razumjele koju kutiju. A liječnik je rekao: ''Onu koju majka Terezija gleda mirno, dostojanstveno i blaženo''. Tada su shvatile da je to tabernakul i donijele su ga. Donesite kutiju značilo je: donesite Isusa. Svetohranište. Sv. Majka Terezija je, gledajući tabernakul, kako je to svakodnevno činila cijelog života,  zatvorila oči i pošla u zagrljaj Bogu – svjedočio je don Lush.
 
''Smrt je nastavak života, nadopuna života, najsigurnije sredstvo da se vratimo Bogu. Povratak k Njemu povratak je u Kuću Očevu.''

Tijekom 28 godina njihova druženja, majka Terezija nikad nije upotrijebila riječ 'smrt', nego 'povratak u Kuću Očevu', 'zagrljaj s dobrim Ocem'.

– U tom je smislu na neki način već živjela u raju, dok je bila na zemlji. Njezina ogromna ljubav prema Kristu i Euharistiji potvrđena je i tom zadnjom gestom na samrti. Kad je primila Nobelovu nagradu 1979. god., rekao sam joj: ''Sad si dobila sve nagrade''. Odgovorila mi je: ''Moja nagrada je Isus i Euharistija'' – rekao je don Lush.

Govorio je kako je svaki dan barem sat vremena klanjala pred Presvetim.

– Jednom su dvije sestre nakon rada s gubavcima došle majci Tereziji: ''Danas smo hranile Isusa u gubavcima''. ''To je divno'', rekla je. ''Majko, jako smo umorne, možemo li ići odmoriti, spavati, sad je klanjanje''. Ona im je rekla: ''Spavati? Sada, kada je klanjanje? Ako ste umorne, dva sata klanjanja. Odmor vam je Isus, a ne spavanje''. Sv. Terezija bila je odlučna, zahtjevna u evanđeoskim zahtjevima. Ali, majka. Što Isus traži od nje, ona je tražila dosljedno od sestara. Njezina zahtjevnost bila je čisto evanđeoska. Jaki, odlučni karakter, ali blagi i umiljati, jedne majke koja svim svojim srcem ljubi Isusa. Kad sam njezinu prvu suradnicu pitao što joj znači majka Terezija, rekla je: ''Neka mi oprosti Isus, majka Terezija je sve''. Sestre su u njoj prepoznale ostvarenje velikog Božjeg projekta – kaže don Lush.
 
''Ako na Mjesecu ima siromaha, i tamo ćemo otići.''

Majka Terezija je kazala: ''Gospodin je zatražio redovnice prekrivene siromaštvom Njegova križa.''

U teškim početcima od 1949. do 1953. god., rekla je: ''Danas sam naučila dobru lekciju. Da je siromašnima njihovo siromaštvo često vrlo teško. Kad sam krenula u potragu za kućom, hodala sam i hodala, sve dok me nisu zaboljele ruke i noge. Pomislila sam da i njih moraju boljeti duša i tijelo dok traže dom, hranu, pomoć'’.

Govorila je da je Isus prerušen u siromaha.

– Kad vidite ljudsku patnju, shvatite da je Isusova muka iznova oživljena. Služimo Isusu, prerušenom u bijednom liku siromaha. Žrtvujmo se. Dopustimo Bogu da ljubi kroz nas – govorila je majka Terezija.

Sestre su toliko svjedočile radost pripadanja Isusu, da su ih zbog neprestanog hodanja i bivanja među siromasima prozvali trčećom kongregacijom.

– Ništa im nije teško ni nemoguće kad su u pitanju duše – svjedočio je don Lush.

– Prvi dan u siromašnim četvrtima, 21. prosinca 1948., jedna joj je starica rekla: ''Vi, majko, vi, velika majko, postali ste jedna od nas, za nas. Kako je to divno, kakva žrtva!'' Odgovorila je da je vrlo sretna jer je jedna od njih: ''I zaista jesam'', nastavio je biograf i dodao kako joj je jedan starac rekao: ''Tako sam sretan što sam susreo Anđela siromašnih''. Otvorila je i domove za gubavce, o kojoj kaže: ''Guba je uistinu vrlo teška bolest. Ali, nije toliko bolna kao osjećaj prezrenosti, neželjenosti, napuštenosti od svih'' – kazao je.

Dom za umiruće otvorila je 1952. god., na blagdan Bezgrješnog Srca Marijina. Za nj je rekla da je riznica Kalkute.

– Za rad u domu ''Nirmal Hriday'' (''Čisto srce'') neprestano su nam potrebne oči vjere kako bismo vidjele Krista u slomljenom tijelu, u prljavoj odjeći, ispod koje se krije Onaj najljepši među sinovima ljudskim – rekla je majka Terezija.

U tom je domu od 1992. do 1997. god. umrlo više od 20 000 ljudi. Jedan je rekao: ''Živio sam na ulici poput životinje, ali umrijet ću poput anđela, voljen i pažen''. Jedan mladić koji je trpio strahovite boli, na kraju je rekao da mu je žao što će umrijeti, jer tek je naučio trpjeti za Božju ljubav. Na rukama majke Terezije smrtno je izdahnulo 17 000 ljudi.

''Krunicama navaljujemo na Nebo kako bismo dobile kuću.''

Kad im je prva kuća bila tijesna, novu kuću maticu pronašla je za 85 000 rupija. Tada je Terezija obećala Djevici Mariji 85 000 molitava ''Spomeni se''.

– Bilo nas je tek nekoliko sestara, kako onda izmoliti tolike molitve? Stoga smo okupile svu našu siromašnu djecu i sve naše ljude i naučile ih tu molitvu. Sestre su se preselile u novu kuću maticu u veljači 1953. god. Zadnje što je trebalo uzeti bio je Presveti Oltarski Sakrament. ''Isus je živio na broju 14, Lower Circular Road'' – rekla je jedna od sestara.

Majka Terezija imala je smisla za humor

– Bila je fenomenalna, stvarala je ozračje. Pričala je kao naše bake, voljela je pričati do u tančine, detalje, ne kao sada mladost, u šiframa. Bila je jako vesela. Jednom je ispričala kako je bila u Londonu, u posjetu sestrama i siromasima. Jedan pijanac ležao je na podu u gradu, nije htio ustati dok ne upozna majku. Ležao je u Victory centru, to je jedno od većih mjesta gdje se okupljaju i tu policija ne smije dirati građane. No, on je smetao u prometu i policajci su htjeli da ustane. Nazvali su samostan i rekli da jedan čovjek ne želi ustati s ceste dok osobno ne vidi majku Tereziju. Naravno da je došla. On se ustao, zagrlili su se, te joj je rekao: ''Majka Terezija, Isus voli posebno pijance''. ''Isus voli sve ljude'', uzvratila je. A on će: ''Ali posebno pijance. Jer u Kani Galilejskoj pretvorio je vodu u vino, da mi možemo piti''.
 
''Kako smo povlaštene jer smo izabrane da budemo 24 sata u prisutnosti Isusa, bolno prerušenog u liku siromaha!''
 
– Majka Terezija uspjela je ujediniti kaste, što nije uspio ni veliki Mahatma Gandhi. Tri tisuće godina Indija je podijeljena na kaste. Njezino zvanje bilo je darivati ljubav i život svima, bez razlike. Misionarke ljubavi osnovala je samo s jednom željom: da čovjek ne  bude isključen, da ne živi u patnji i boli. Sve njezine ustanove su za Boga i čovjeka, za hinduiste, budiste, muslimane, kršćane, bezbošce. U životu i djelu majke Terezije ne postoji isključivost, odvojenost, podjela, nego zajedništvo, služenje. Zato je svetica cijelog čovječanstva. Na sprovod su ju svi došli slaviti, kako na nebu imaju zagovornicu – kaže don Lush.
 
Don Lush i majka Terezija susreli su se prvi put 29. ožujka 1969. god. u Rimu, kad je on bio student druge godine filozofije.
 
– To je bilo kao legenda, pričalo se da neka časna sestra živi u Indiji i čini velika djela. Imao sam 18 godina i pitao sam se: ''Bože, hoću li ikad imati prilike sresti ju, pitati, vidjeti na temelju čega je tako poznata, glasovita, sveta? Bog mi je dao tu milost od prvog susreta. Majka Terezija uzela me je za ruku kao da mi je rođena majka. Razgovarali smo satima – rekao je don Lush.
 
Svjedočio je kako je njegov prvi doživljaj bio: ''Nalazim se pred velikom sveticom''.
 
– Ako mi Bog da života, želim dobar dio svog života posvetiti njoj, da spoznam tko je i što je – zapisao je tada u svom dnevniku.
 
Godinama je proučavao njezin život, surađivao i susretao se s majkom po Europi, od prve kuće koju je otvorila, Nobelove nagrade, pet puta je pohodila Kosovo.
 
– Gdje god bi otvorila kuću, htjela je mene uza se. Ja bih ustupio mjesto crkvenim i političkim ljudima da budu do nje, a ona mi je govorila: ''Don Lush, ti možeš promijeniti samo stranu, s lijeva ili s desna. Ti si moj svećenik, budi mi blizu''. To je prijateljstvo u meni budilo veliki osjećaj poštovanja, zahvalnosti i ljubavi. Preko majke Terezije doživio sam Boga na djelu. Ona je majka i moga zvanja, mog svećeništva. Ona je bila tvrđava u koju nitko do tada nije uspio ući. Sa mnom je bila sasvim iskrena. Na bilo koje pitanje dala mi je odgovor. Rodila se bliskost, prijateljstvo koje i danas traje. Živim s majkom Terezijom. Prati me i danas. Osjećam ju blizu. U mojim molitvama, razmatranjima, knjigama, objavio sam ih 65, majka je uvijek prisutna, u svakom retku, svakoj mojoj akciji. Na putu, bilo gdje, živim s njom, osjećam njezinu blizinu i prisutnost – kaže don Lush.
 
''Toliko je onih koji trpe, ali te bi se ljude moglo učiniti sretnima samo kad bi naš Gospodin sve više i više ulazio u njihova srca.''
 
Don Lush je u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru otvorio svjetsku putujuću izložbu ''Majka Terezija: život, duhovnost i poruka'' fotografa Zvonimira Atleitića koji je u svom radu pratio majku za života.
 
Don Lush je imao milost prikupiti gotovo sve slike iz njezina života, još kao 18-godišnje djevojke.
 
– Sve slike iz života sestara loretinki ja sam pokupio i spasio pet minuta do 12. Nitko se o tome nije bio pobrinuo. Kad sam se počeo baviti time, nitko nije znao njezino ime, Gonxha Bojaxhiu, ni ime roditelja. Ona je bila meteor koji je pao s neba. Neki su ljudi skloni čak reći da je majka Terezija pošla u samostan jer nije mogla preživjeti. A to je bila najbogatija obitelj Prizrena i Skopja. Deset kuća imali su u Skopju, u jednoj najskromnijoj živjeli su majka, brat, sestra i roditelji. Sve su druge bile na raspolaganju – kaže don Lush, smatrajući Božjim darom što je, zbog takvih zlonamjernosti, pronašao i fotografiju na kojoj se vide svila, raskošna kuća i perzijski tapeti obitelji. Gonxha je pisala bratu da se pobrinu za barem nešto od onoga što im je otac ostavio u Skopju, da nešto donesu u Tiranu, gdje su se majka i sestra bile preselile – svjedočio je don Lush.
 
Na izložbi su i slike osobnih zapisa majke Terezije. Svetičini citati, svaka riječ i slika upoznaje sa životom svetice, službenice najsiromašnijih i najpotrebnijih: ''Po svojoj slobodnoj volji, dragi Isuse, slijedit ću Te kamo god Ti išao u potrazi za dušama. Pod svaku cijenu i iz čiste ljubavi prema Tebi''.