Prva je, još u vrijeme bivše države, osnovala sa suprugom Ivicom Šimićem privatno kazalište. Kazalište će iduće godine navršiti 30 godina. A ona, sinonim za kazalište Mala scena, Vitomira Lončar ove godine obilježava 40 godina umjetničkog rada, što ju je potaknulo da prvi put nakon jedanaest godina opet stane na kazališne daske. „Leticija i ljublist" predstava je kojom je jedina glumica s doktoratom odlučila pobijediti strah i dokazati da može biti na sceni usprkos epilepsiji od koje boluje i zbog koje je izbivala s pozornice.

I publika, koja je dobro upoznata sa zagrebačkim kazališnim repertoarom, predstavu je izuzetno dobro prihvatila, kao jednu od najboljih posljednjih godina.
Tko će se sjetiti predstave ako je treba čekati, stav je V. Lončar, 57-godišnje poslovne direktorice Male scene, koja je od 1. listopada, sa 34 godine radnog staža, umirovljena.

Ponudu da odem u mirovinu dobila sam i prije 10 godina kada su mi rekli da sam sve dala društvu. Onda sam, iz inata upisala doktorski studij. No za mene se nije moglo naći mjesta ni među slobodnim umjetnicima ni u znanosti, kaže Vitomira Lončar, koja kao vanjska suradnica predaje na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, a uskoro će i na pedagogiji. Malu scenu pokrenuli su 1986. godine s predstavom koja igra i danas, Kraljevna na zrnu graška. Dvije godine poslije ušli su u prostor na Medveščaku 2, sami ga uredili i vrata kazališta otvorili 1989. godine.

Tada sam puno igrala i imala plaću 4000 maraka. To je bila jako velika plaća. No nismo željeli dočekati penziju u javnom sektoru i odlučili smo pokrenuti svoj teatar, kaže V. Lončar. Priznaje da im je sada teže voditi teatar nego kad su ga pokretali unatoč tome što tada nije bilo zakonske regulative koja je „pokrivala" privatno kazalište. Budžeti za kulturu raspoređeni su tako da je 90 posto ide na održavanje infrastrukture, a samo 10 posto odlazi na programe. Tako Mala scena sada dobiva od Grada sto tisuća kuna manje nego, primjerice, 1995. godine.