Gost emisije 'Izdvojeno' na Veliku subotu bio je vlč. Jakov Rađa, promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji i povjerenik za pastoral duhovnih zvanja. Tema emisije bila je Velika subota i otajstvo Kristova Uskrsnuća na koje smo se pripremali tijekom Korizme.
 
-Mi kršćani slavimo Uskrs. To je kršćanska Pasha. U povijesti spasenja prvo oslobođenje se dogodilo u Starom zavjetu gdje je bilo naviješteno ovo ispunjenje koje nam je Krist donio. Židovi su bili zarobljeni u Egiptu, u tuđinskoj zemlji. Oslobođeni su kroz Crveno more, u jedan novi život, u oslobođenje. Doživjeli su promjenu u svom životu. Pasha u biti govori o skoku, o novom načinu života. To je novost koju Bog daruje i donosi. Kada govorimo o slavlju Pashe govorimo o novom životu. A to je i Uskrs, koji nam Krist donosi. On nas ne oslobađa iz tuđinske zemlje nego iz unutarnjih okova, naših grijeha. 400 godina su Židovi bili u Egiptu. Zašto? Jer nisu vapili Bogu. Prvi vapaj je bio dovoljan da Bog pošalje Mojsija da ih izvuče iz ropstva. Zašto vapimo tako kasno? Jer se naviknemo na takav život, koji nije pravi život. Kako bi se mogla slaviti Pasha trebamo biti nezadovoljni, i spoznati na koji radostan život nas Bog poziva. Teško je tražiti Boga da ti pomogne dok ti je prividno dobro – objasnio je vlč. Jakov.
 
Na pitanje na što nas zapravo Bog poziva vlč. Jakov odgovorio je, da nije važno da li će netko učiniti puno koraka, nego da svatko učini onaj korak koji treba učiniti u svome životu.
 
-Na koji me korak poziva? U Uskrsu događa se preobrazba našega života. Naš život služi onome da postanemo nalik onoga što je Krist živio, da naučimo služiti kao Isus, da naučimo praštati, da naučimo sebe stavljati na drugo mjesto. Uskrs služi tome da budemo malo slobodniji u tom smislu, i da napravimo korak više, uz Božju milost i da se suobličimo njemu – kazao je vlč. Jakov.
 
Kako su Židovi imali pred Pashu vrijeme pripreme, tako smo se i mi Kršćani pripremali za Uskrs, korizmom.
 
- Uskrs se ne slavi jedan dan. Uskrs je jedna faza našega života. Za Uskrs se pripremao kroz korizmu. To je vrijeme posta i molitve i djela ljubavi. Zašto postiti? Ako molim trebam prvo znati prepoznati čemu trebam reći ne. To je post. To nije nužno u hrani, već da iz svoga života izbacimo sve što nije nužno.  Da padnu maske, da srce proširimo za ljubav. To je pojednostavljivanje života. Nije potrebno puno da bismo bili sretni i zadovoljni, da bismo živjeli život koji je povezan s Bogom – rekao je vlč. Jakov.
 
Nadalje vlč. Rađa ističe, kako je ovo vrijeme posebno po tome što proživljavamo epidemiju koronavirusa, koja nas je zatvorila, ali u biti naš život pojednostavila.
 
-Kontakti su nam oduzeti ili otežavani. Potres u okolici Zagreba je nanio veliku štetu. Mnogi su ostali bez domova. Zato je ova korizma posebna, jer su naša uporišta dovedena u pitanje: mjesta gdje živimo i naši odnosi. Baš su te dvije stvari donese u pitanje. Zapitamo se, gdje ja temeljim svoj život? Sto je ono što je vrijednije od zdravlja? Koji su moji prioriteti u životu? Nekada mislimo da je zdravlje najvažnije, ali najvažnije je spasenje. To je ono što smo vidjeli na križu. Isus nije imao zdravlje na križu, ali je imao spasenje. Imao je odnos s Bogom. Tu smo vidjeli u njemu da na križu čovjek može biti sretan. Zato je rekao ispunjeno je. Nema ljepše smrti od toga. Učinio je ono što je trebao učiniti, ljubio je. Onda se isplati živjeti – rekao je vlč. Jakov.
 
Također se osvrnuo i na simboliku i značenje obreda pranja nogu na Veliki četvrtak.
 
- Veliki četvrtak je veliki dan. Spominjemo se geste pranja nogu. Po sebi Pasha je predviđala da najmlađi opere ruke drugim članovima obitelji. Najmlađi treba ustati. Kada je Isus bio sa svojim učenicima, nitko nije htio ustati. U tom trenutku ustaje Učitelj i ne pere ruke nego noge. To se čak nije ni dopuštalo robovima da peru noge, jer je to osjetljivi dio tijela, najprljaviji djelo tijela. Dopustiti nekome da vidi naše prljavštine, to je nečuveno. Isus im je htio pokazati našu ljubav, i dopustiti mu da nas ljubi tamo gdje smo prljavi. To je Bog. On se ne boji naših prljavština. Nešto čega se stidimo, to je Isus ljubio na Veliki četvrtak. Trebamo dopustiti Bogu da nas ljubi u našim nesavršenostima. Jednom kada da te poljubi u svojim nesavršenostima, dolazi Veliki petak. Tada navješćujemo muku i patnju. – objasnio je vlč. Jakov.
 
Istaknuo je kako je Isus, naš Bog koji nije bježao od patnje, te kako je On onaj koji ne želi patiti neće nikada ljubiti. Na tom tragu vlč. Jakov objašnjava obred klanjanja i ljubljenja križa na Veliki petak.
 
- Na taj dan nakon čitanja muke, unosi se u crkvu križ i pjeva se 'Evo drvo križa'. Dakle pjeva se križu, ne raspetome. A što je Križ? Križ je sprava za mučenje. Naša vjera će nas dovesti do toga da ga možemo poljubiti. Mi ne treba moliti za križ, to nam se zadesi po vlastitim krivim koracima, ili po ranama koje nam drugi nanesu. Nego kada nam se desi trebamo ga poljubiti. Zašto ljubim svoj križ? Jer bez njega ne mogu. Ako nema križa u mom životu to znači da je moj odnos sa Bogom rezerviran samo za dane kada sunce sija. Križ je djelo mudrosti Božje u našem životu, i zato ga ljubimo. Isus je ljubio, oprostio je. Ono što je crno i negativno, Bog je toliko moćan da to može pretvoriti u dobro – kazao je vlč. Jakov.
 
Istaknuo je kako mi kršćani trebamo prihvatiti naše križeve, koji su kao škola ljubavi. Rekao je kako je križ jedan vidikovac od kojeg bolje vidimo život, i koji nas ući ljubiti. Nadalje vlč. Jakov osvrće se na Isusov život, te tvrdi kako mi u životu prolazimo faze koje je prolazio Isus u svome životu.
 
- Sav život je u Evanđelju i Evanđelje je u životu. Mi se susrećemo sa stvarnim životnim situacijama u Evanđelju, tako da mi u Isusu vidimo što i mi prolazimo. Bog kada mijenja naš život, On ne mijenja situaciju nego promjeni naš pogled. Tada se promjeni sve. Mi počnemo gledati na naš život na potpuno drugačiji način – rekao je vlč. Jakov.  
 
U nastavku emisije vlč. Rađa osvrnuo se na liturgijski značaj Vazmenog bdijenja.
 
- Vazmeno bdijenje započinje sa svijetlom ispred crkve. Svi dolazimo sa svijećama, i ta mala svijeća je slika vjere. Gdje je vjera? Među braćom i sestrama. Kao što su u našem životu za našu vjeru zaslužni, svećenici ili naši bližnji, tako ćemo i mi biti zaslužni i  drugima. Pri tome je bitno da se vjera ne prenosi samo riječima već i životom. U prvo doba Kršćana vjera se širila, jer su ljudi vidjeli u Kršćanima nešto posebno, neku vatru, koji drugu nisu imali. Upravo to iskustvo milosrđa koje je svaki kršćanin doživio može podijeliti s drugima. Kad nestane struje u kućama tražimo mobitel. To znači da bez Krista ne vidimo u životu. Učimo na temelju udaraca, onda je bolje upaliti svijetlo, otvoriti se Kristu i na taj način upoznavati život – objasnio je vlč. Jakov.
 
Zaključio je kako je  Uskrsna svijeća savez u kojemu se kruh pretvara u Kristovo tijelo, a vino u krv Kristovu, kako bismo se mi kao zajednica pretvorili u Tijelo Kristovo na zemlji. Na kraju emisije svim gledateljima Laudato TV-a udijelio svoj blagoslov.