Dubravka Oraić Tolić: ''Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji''

'Dok hodi i časti čovjek hodočasnik iz-biva, odnosno, biva ne samo izvan svojega uobičajenog prebivališta nego i izvan strukturiranoga vremena.' Pročitajte osvrt na knjigu akademkinje Dubravka Oraić Tolić donosi Marito Mihovil Letica.

sedam-dana.jpg
Autor
hr.radiovaticana.va/Laudato/E.D.H.
Fotograf
hr.radiovaticana.va
Objavljeno:
 
04.01.2017 11:00

Premda se za čovjeka vjernika, koji je ''homo viator'', putnik prema eshatonu, može kazati da čitav mu je život svojevrsno hodočašće, tim pojmom ponajprije i povrh svega mislimo prijelazno stanje koje u izvanrednim prolazimo prigodama. Hodočašće je, recimo to tako, ''posadašnjenja vječnost'' kojom zadobivamo predokus eshatološkoga kraljevstva Božjeg kao bezvremenosti, ''vječne sadašnjosti''. Dok hodi i časti čovjek hodočasnik iz-biva, odnosno, biva ne samo izvan svojega uobičajenog prebivališta nego i izvan strukturiranoga vremena.

Pozornosti su vrijedni oknjiženi hodočasnički zapisi naslovljeni ''Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji'', što ih je u Zagrebu prosinca 2016. objelodanila Naklada LJEVAK. Autorica je Dubravka Oraić Tolić: znanstvenica, sveučilišna profesorica i akademkinja; književna teoretičarka i kulturologinja, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Knjiga nosi naslov po glasovitome citatu Ernesta Renana iz predgovora knjizi ''Život Isusov'' (''Vie de Jésus'', Paris, 1863.).

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić o tome u Uvodu kaže: 'Sintagma ''peto evanđelje'' označuje zadivljujuću podudarnost stvarnih mjesta i biblijskih tekstova, arhitekture koja je nastajala stoljećima i svetopisamskih izvora.'

- Ovaj je putopis plod dvaju iznimnih događaja u osobnome životu: jedne velike obljetnice i jednoga velikog hodočašća - napisala je autorica na početku Uvoda te nastavila:

- Obljetnice su blagdanski urezi u vremenu za obnavljanje sjećanja i upisivanje ljudi i događaja u pamćenje. Mogu biti velike i male, kolektivne i osobne, tužne i radosne, tzv. okrugle, obično s brojem pet i jednom ili više ništica na kraju. Takva je velika, osobna, okrugla obljetnica zlatni pir – pedeseta obljetnica braka. Upravo takvu obljetnicu doživjeli smo Benjamin i ja. Vjenčali smo se 1965. Imali smo tada dvadeset i dvije godine i bili smo studenti. Kada sam u proljeće 2015. dobila poziv fra Milana Lončara na hodočašće u Svetu Zemlju s podrobno razrađenim programom pohoda svetim mjestima, izletom u pustinju i uputama što ponijeti, kako se odjenuti i ponašati, kako se cjenkati pri kupnji suvenira i zaštititi od džepara, odluku nije bilo teško donijeti: veliku osobnu obljetnicu obilježit ćemo hodočašćem u Svetu Zemlju i obnovom bračnih obećanja u Crkvi Svadbe u Kani Galilejskoj. Na takvo obilježavanje obljetnice odlučili smo se zbog dvaju razloga: u znak zahvalnosti za dugo vrijeme provedeno zajedno i kao ovjeru uloge Biblije u našemu životu. Još od prvih godina braka čitanje Biblije, a zatim Novoga zavjeta usporedno na grčkome i latinskome te u hrvatskim prijevodima Benjaminu je bio najdraži način provođenja slobodnoga vremena. Sada se ukazala prilika da iznimno vrijeme obljetnice povežemo s iznimnim pomakom u prostoru prema svetim mjestima koja poznajemo iz biblijskih tekstova – da ih čitamo ne samo simbolično nego i stvarno – zaključila je autorica.

Ovdje valja ukazati na okolnost da je Benjamin biblijsko ime; praotac Jakov nadjenuo ga je svojemu najmlađem sinu te znači ''sin desnice'' ili ''sin moje desne ruke''; htijući da dječaku, kojemu je mati Rahela umrla nakon poroda, to ime bude dobar i sretan predznak. A kada je posrijedi pedeseta obljetnica braka, treba kazati da broj pedeset nosi osobitu simboliku: na Pedesetnicu, pedeseti dan, tj. sedam tjedana nakon blagdana Pashe ili Pesaha, koji se u Starome zavjetu naziva i ''Blagdan sedmicâ'', Izraelci su pohodili hram u Jeruzalemu.

Pedesetnica isprva bijaše svetkovina žetve, a potonja je židovska predaja pretvorila Pedesetnicu u blagdan kada se Izraelci sjećaju sklapanja Saveza na Sinaju. Preuzevši je iz starozavjetne tradicije, kršćani Pedesetnicu slave pedeset dana po Uskrsu: to je spomen-dan slanja Duha Svetoga – Duhovi. Ne bi smjelo ostati prešućeno da izraz ''jubilej'', okrugla obljetnica, dohodi od hebrejskoga ''jōbēl'' u značenju ''ovnujski rog'': naime, u starome se Izraelu svake 50. godine rogom oglašavala ''godina opraštanja i izmirenja''. Zastarijevali bi dugovi, zemlja pod ovrhom vraćala bi se vlasnicima, a robovi bi zadobivali slobodu. Zaista, budući da smo baštinici judejsko-kršćanske te grčko-rimske kulture i tradicije – hodočasnički pohod u Svetu Zemlju imamo na posve određeni način razumijevati kao navraćanje na vlastite kulturne, vjerske, identitetske korijene, na okrjepljujuće i životodajne izvore.

Na ovitku knjige ''Peto evanđelje'', koja je ''lirsko-kulturološki nomadistički putopis'', možemo, između ostaloga, pročitati:

- Autoricu su na putovanju fascinirala tri fenomena: kršćanska imagologija utjelovljena u arhitekturi, židovski kultovi zemlje, vode, pustinje i sjećanja te začudna isprepletenost triju monoteističkih religija: kršćanstva, židovstva i islama. [...] Putopis je zamišljen kao mozaik osobnih dojmova, mini eseja iz povijesti religije i sakralne arhitekture, neobičnih pojedinosti iz putne svakodnevice, autobiografskih sjećanja i lirskih zapisa. Sastoji se od pripovjednih medaljona koje pričaju tri vodiča te zapisa koje ispisuje autorska pripovjedačica u ime skupine (kolektivno ʹmiʹ), u ime sebe i supruga (partnersko ʹmiʹ) i u svoje osobno ime (autorsko ʹjaʹ). -

Premda zajedništvo naznačeno tom zamjenicom ''mi'' ima u različitim kontekstima iliti surječjima različite opsege, uvijek je prisutno kao neka samorazumljivost; štoviše, zajedništvo biva otvorenim, u najboljem duhu međureligijskoga dijaloga i susreta, i onima koji nisu kršćani, ponajprije židovima i muslimanima.

Prikaz ove doista izvrsne i velikih pohvala dostojne knjige, završavam odlomkom:

Ulazimo u crkvu [Isusova plača nad Jeruzalemom] i divimo se Barluzzijevu graditeljskom slogu. Iza oltara je golemi polukružni prozor kroz koji se pruža pogled na grad s dominantim Hramskim brdom, Kupolom nad stijenom i zazidanim Zlatnim vratima. Panorama je još jasnija i bliža od one s vrha Maslinske gore. Prozor je ukrašen motivima od crnoga kovanog željeza: kaležom, trnovom krunom i maslinovim grančicama kao simbolima patnje, otkupljenja i mira. / Dok smo uživali u prizorima Barluzzijeve umjetnosti, u dvorištu crkve odigravala se drama. Barbara i Matea ulazile su posljednje u crkvu. Bilo je točno deset sati kada je Mateji zazvonio telefon. Sva u suzama povukla je Barbaru s ulaza u crkvu i rekla: 'Zvao me tata. Umro mi je djed.' Barbara je otrčala k fra Milanu i javila mu što se dogodilo. (...) Pred Crkvom ''Gospodin je zaplakao'' zaplakala je Matea.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!