Kao prvo međunarodno gostovanje na 3. Festivalu kršćanskog kazališta Framaši iz Posušja izveli su predstavu 'Ivan Krstitelj i njegovi prijatelji' u režiji fra Ivana Penavića koja je nastala prema vašem romanu 'Ivan Krstitelj'. Odakle ideja za roman?

Ovaj sam roman napisao prije trinaest godina želeći u središte zbivanja staviti Ivana Krstitelja koji povezuje Stari i Novi zavjet. On je čovjek starog zavjeta, a navješćuje ono novo i drugačije. On je čovjek psihologije 'oko za oko, zub za zub', a navješćuje Isusa Krista koji će kao svoju životnu filozofiju imati praštanje i milosrđe. Onda sam poželio progovoriti o ljudima koji su ušli u život Ivana Krstitelja i kojima je on promijenio sudbinu. To su, naravno Ivanovi učenici, Elizej i Bileam i Saloma. Framaši iz Posušja su uzeli moju dramatizaciju romana i malo je zgusnuli, što je prirodno jer se radi o kazališnim amaterima pa su naglasili živote samo Salome i Elizeja. Međutim meni je jako drago da su se mladi pozabavili ovako zahtjevnim i ozbiljnim tekstom koji je težak i za profesionalne glumce. Ozbiljno su tome pristupili i uspjeli  napraviti cjelovitu predstavu od sat vremena da ipak omirišemo ono što je bit tog romana i te dramatizacije, uspjeli su dovesti  priču o Ivanu Krstitelju i sudbinama ljudi oko njega jedan uvjerljiv način pred publiku.
 
Kakvu poruku želite poslati svojim romanima, naročito biblijskom trilogijom (Judita, Ivan Krstitelj, Poncije Pilat) i o kršćanskim temama u umjetnosti?

Jako mi je drago da je i ova predstava koja je nastala po mome romanu – dio ovoga festivala. Jako sam sretan što već treći put odvija i ovaj festival. Stvarno mislim da je jako važno za sve nas da biblijske priče ponovno ispričamo na suvremen način i da bude blizak današnjim gledateljima jer sve one dileme koje su ljudi imali početkom prvog stoljeća nove Ere imaju i danas. Pitanja koja se tiču obitelji, životna pitanja, ljubavi, mržnje, duhovna traženja – sve ono što je karakteriziralo ljude na području Judeje ili u Rimu prije dvadeset stoljeća i danas je aktualno. Ništa se nisu promijenile dileme, sumnje, želja za vjerom, želja za duhovnim uporištem. Zato mislim da jedan festival koji afirmira takve teme beskrajno dobrodošao jer je kazalište, nažalost, u posljednjih pedesetak godina u Europi otišao u nekom smjeru u kojem se udaljilo od duhovnih tema i suvremeno i profesionalno kazalište sve više pokazuje samo površine života, a ona dubinska pitanja kao da izbjegava, prikazuje čovjeka gotovo kao biće bez duše i unutarnjeg bogatstva po kojemu je čovjek zapravo čovjek. To je šteta jer nije život samo izvanjsko i površinsko nego je život i ono unutarnje i ono što nas čini ljudima.
 
Što mislite o Festivalu kršćanskog kazališta i njegovom doprinosu na kazališnoj sceni?

Mislim da je jako važno da postoji ovakav festival i da je što više ovakvih festivala u Hrvatskoj i cijeloj Europi da publika dođe na svoje i da publika koja želi može vidjeti ovakve teme na sceni jer nam to svima može donijeti samo dobro. Po meni su najveći dometi u umjetnosti bili kada su etika i estetika bile zagrljene ruku pod ruku. Onda kad se to počelo odvajati početkom prosvjetiteljstva pa nadalje, krajem 19. stoljeća, a pogotovo u 20.-om pa čak i početkom ovoga stoljeća, počeli smo dobivati umjetnost koja nema ljudsku dimenziju, koja nema duhovnu dimenziju, umjetnost koja je svedena na samo ono izvanjsko i mislim da ne smijemo pristati samo na to.

Je li moguće danas živjeti vjeru i glumu? Kako spojiti to dvoje u kazališnom svijetu?

Moguće je uz neke odluke. Hrabre odluke. Potencijalni glumac, redatelj ili dramski pisac mora se odlučiti što želi dati gledatelju. Ako se odluči za jedno kazalište koje nosi i moralnu, životnu i uvjerljivu duhovnu dimenziju onda naravno da neće pristati na tekstove koji su u suprotnosti sa svim tim. Time si, naravno, sužava mogućnost i broja predstava u kojima može nastupati, ali ja mislim da će takav glumac biti sretniji koji igra takve komade nego onaj koji pristaje igrati ono što je u suprotnosti s onim što bi on sam želio i gledati.

Spomenuli ste i određenu krizu radi li se o krizi publike, duha, kazališta?

Europsko kazalište je u velikoj krizi, ono oficijelno koje ima medijsku pažnju i financije. Ipak i ono koje nije u prvom planu medija sasvim normalno živi. Publika želi dobre predstave, dobre mjuzikle, dobre komedije, dobre drame i priče, a nažalost postoji jedan sloj kazališnog establishmenta u Europi koje stalno gura u prvi plan destruktivno kazalište – kazalište šoka, kazalište u kojem se često pozitivne vrijednosti izruguju, kazalište se pretvara u nekakav egzibicionizam, u nešto što nikad ono nije bilo. Odnosno u proteklih 20 i nešto stoljeća postojala su dva modela kazališta. Jedno je grčko koje je bilo uzvišeno, a drugo rimsko gdje je sve bilo raskalašeno. Gotovo da se to izmjenjivalo ili je paralelno koegzistiralo, a na nama je da se odlučimo što želimo. Osobno sam kao pisac uglavnom uvijek bio sklon onome starogrčkom principu u kojem kazalište donosi katarzu, gdje mi vidimo sukus života, gdje će nas ono što vidimo na sceni ili emotivno dodirnuti  ili  dobro nasmijati. Ja volim dobru komediju, volim dobru dramu, ali volim da to uvijek nosi dobru katarzičnu poruku, a ne da se sve svede na jedan jeftini isprazni šok ili nekakvu egzibiciju koja je sama sebi svrha.

Razgovarala: Margareta Jozinović