Ujević se rodio 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju i živio u Nadbiskupskom sjemeništu, ali se nije zaredio nego odlazi u Zagreb gdje studira hrvatski jezik i književnosti, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku.
 
U mladosti je bio gorljivi politički borac, najprije protiv Austrougarske, a potom se zauzimao za ujedinjenje Hrvatske i Srbije. Nakon osnivanja Kraljevine Jugoslavije razočarao i potpuno se odrekao političkog djelovanja, te se do kraja života posvetio samo poeziji. 
 
Nije prihvaćao neke od temeljnih društvenih konvencija, nije imao karijeru ni dom, a znao je raskidati veze s najbližima, u književnosti s „učiteljem“ Matošem, a u privatnom životu s članovima svoje obitelji.
 
Ujević je danima boravio i istraživao u Sveučilišnoj knjižnici, te napisao more radova. Sve su to male disertacije o pitanjima vremena.
 
U formiranju Ujevićevog intelektualnog i pjesničkog habitusa, za koga teoretičari i kritičari kažu da je sastavljen iz više osoba, ključnu je ulogu imao Friedrich Nietzsche.
Ujević sam priznaje da ga je Nietzsche učinio „piscem, umjetnikom, burgijašem, megalomanom ili onim što jesam“.

Akademik Ante Stamać drži Ujevića najvećim hrvatskim pjesnikom 20. stoljeća i jednim od najučenijih Hrvata toga stoljeća, te ističe da je ta učenost našla odraza u Tinovoj vrlo kompliciranoj poeziji. 
 
„Kad to kažem mislim da njegova poezija u sebi sabire sve najvažnije potencije hrvatskog jezika toga stoljeća. On je, kao što se zna, prošao veliki broj struja i načina pisanja, puno je učio i bio vrlo discipliniran učenjak filologije, osobito zadnjih 20 godina svoga života“, kaže Stamać.