Susret s književnikom Zoranom Malkočem i nagrade najboljima za kratku priču i fotografiju

Na vrlo zanimljiv i originalan način u novogradiškoj su gimnaziji 19. studenoga završili obilježavanje Mjeseca hrvatske knjige - proglašenjem najboljih kratkih priča i fotografije na temu čitanja te dodjelom nagrada učenicima.

Gimnazija-druga.jpg
Autor
Ivanka Herceg/Laudato/M.R.
Fotograf
Ivanka Herceg
Objavljeno:
 
20.11.2015 17:06

Tim je povodom upriličen i susret s književnikom Zoranom Malkočem, Novogradiščaninom, autorom zbirke priča „Groblje manjih careva“ te romana „Kao kad progutaš brdo balona“ i „Roki Raketa“, za kojega je nedavno dobio i t-portalovu književnu nagradu.
 
Bila je ovo prilika upoznati djelić njegovog osebujnog svijeta te se uvjeriti kako je zapravo veličina čovjeka u njegovoj jednostavnosti i skromnosti, kakav Zoran Malkoč doista i jest.
 
Okupljenim učenicima i profesoricama hrvatskog jezika i književnosti u gimnazijskoj knjižnici obratila se ravnateljica prof. Ljiljana Ptačnik i zahvalila knjižničarki, prof. Sandri Hruban na inicijativi i oživotvorenju ovog događaja. Istaknula je, među ostalim, kako je prof. Hruban  zapravo „dobri duh gimnazije“, koji samozatajno čini izuzetno vrijedne stvari, a dokaz tomu je i ovaj susret. Posebno je zahvalila književniku Zoranu Malkoču koji je spremno prihvatio gostovanje i druženje s gimnazijalcima.
 
Iz razgovora s književnikom
 
Vodila ga je prof. Sandra Hruban i omogućila tako gimnazijalcima zaviriti u njegov svijet umjetnosti riječi. „Pisanje je zapravo moj život i da mi nije objavljeno ni jedno djelo, pisao bih i dalje“, istaknuo je Malkoč, podsjećajući na vrijeme svojih početaka i objavljivanja poezije. „Počeo sam pisati u vrijeme puberteta, a mislim da i među vama nema onih koji nisu pokušali osvijestiti i staviti na papir to što vam se događa,  pa slijedom toga zaključiti da vam je od toga lakše. Pisanje je danas zapravo terapija mnogim ljudima. Još ste mladi i na sreću niste se susreli s tim nekakvim duševnim osakaćenjima, patnjama kroz koje ljudi zrelije dobi prolaze i onda im je izlaz bilo pisanje, najčešće poezije, odnosno onoga što oni smatraju poezijom. Ja sam prve pjesme objavio dosta rano, u drugom razredu srednje škole u  tadašnjem časopisu 'Polet', pa također bivšem časopisu 'Oko', 'Quorum',...međutim u to doba bio sam dosta samokritičan. Smatrao sam da, zapravo, ne pišem ni o čemu, već naprosto mlataram riječima i odlučio da je bolje onda ne pisati ništa. Tako da mi je trebalo dosta vremena i iskustva, nekakvih životnih prilika i neprilika da 'nađem svoj glas'. Mislim da je u pisanju to primarno. Možeš biti i loš pisac, ali moraš imati svoj glas, moraš biti svoj“, rekao je, među ostalim, Malkoč.
 
Godine 2004. objavljen mu je prvi roman „Kao kad progutaš brdo balona“, 2010. zbirka priča „Groblje manjih careva“, a prošle, roman „Roki Raketa“.
 
„Svaka knjiga je drugačija. Napišeš jedan roman, kreneš u nekakav drugi projekt i nađeš se zapravo na novom početku. Ponovno trebaš naći jezik kojim ćeš pisati. Rečenice su prilično šepave, dok ne uđeš u to. Nema tu ravnomjernog napretka. Ja smatram da sam s prvim romanom došao do tog  svog Glasa i da od tada radim dobro. Negdje se ponekad i promaši, ali za mene je, kada staviš onu zadnju točku, to i krajnji domet u tom trenutku. Pisanje je jedino ono što sam i želio raditi. Imate različitih vrsta pisaca. Nekima je to naprosto zanimanje ili hobi. Meni je pisanje život, apsolutno. Kažem uvijek kako imam tu „piščevu žlijezdu“,  znači da se taj nekakav proces kod mene odvija gotovo fiziološki. Možda ću i ovu današnju situaciju susreta s vama iskoristiti za nekih 20-ak godina. Podsvjesno pamtim nekakve situacije i reagiram na njih kao pisac. Unatoč ovoj krizi postoji dobar broj izdavača kod kojih možete objaviti relativno dobar komad proze, pa čak i poezije. I zato se oni, koji imaju sklonosti prema pisanju i darovitosti, u to trebaju dati do kraja s tim da budu spremni i da nitko nikada ne sazna da se time bave. To je sjajan poziv u kojemu čovjek svaki dan doživljava golem užitak, ali taj užitak se plaća i na to se mora biti spreman“, naglasio je, među ostalim, Zoran Malkoč.
 
Proglašenje najboljih i dodjela nagrada
 
Najbolja kratka priča naslovljena je „Šuma u noći“, a napisao ju je Željko Ćelepirović (2.c razred), druga je priča „Baš kad ne treba“ Andreje Bojić (3.a); treće mjesto zauzela je priča „Vozim golfa dvicu“ autora Daria Lalića (3.d),  četvrto mjesto „Zemlja uzvraća udarac“ autor Blaž Solić (1.d) i peto „Dvadesetorica“ Maše Ostojić (2.a). 
 
Najboljom fotografijom na temu čitanje Povjerenstvo je izabralo fotografiju Danijela Miloševića, učenika 4.a razreda.
 
Priče su i pročitane i zajedno s književnikom prokomentirana je ova gotovo najteža književna forma. U svibnju slijedeće godine autori najboljih uradaka bit će nagrađeni, prema riječima ravnateljice i odlaskom na Sajam kratke priče u Zagreb.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Aktualno

Još iz rubrike: