Katolička crkva 17. rujna slavi blagdan Rane sv. Franje. U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. godine biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.

Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt.

U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je «htio da se gol bori s golim». Zatim reče: «Dobro došla, moja sestrice Smrti!» i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti: «Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može. Jao onima što umiru u smrtnome grijehu. Blaženi koji se nađu u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi.» (Iz Pjesme Brata Sunca).

Franjo je «sestricu smrt», dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. godine u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. godine jednoglasno izjavio: «Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.»

Izvor: Laudato/frama-posusje.com