Ideja za ovu Hodnju se rodila tijekom ove kampanje, jer smo shvatili kako je velika potreba za javnim svjedočanstvom u našoj zemlji, budući je ovo bilo prvi put da se uopće ukazivalo na problem pobačaja. Statistike za Bosnu i Hercegovinu ni ne postoje, o tome se šuti, najviše jer šutnja odgovara svim trima vjerskim zajednicama koje predstavljaju tri naroda koji žive u ovoj državi. Pobačaj je jednako strašan za svaku od tih religija i objavljivanje stvarnih podataka bi dovelo do velikih nemira.

Ova inicijativa ima međunarodni karakter i grad Mostar je sudjelovao prvi put, ali samo kao grad pratitelj, jer je nažalost bilo premalo vremena za službenu registraciju. To nipošto ne umanjuje vrijednost svega onoga što je u Mostaru učinjeno u zadnja dva mjeseca, najviše na osvješćivanju lokalne zajednice o problemu pobačaja.

Molitva pred Sveučilišnom Kliničkom Bolnicom je urodila mnogostrukim plodovima, te je se tijekom tog razdoblja rodila ideja o organiziranju Hodnje za Život. Te Hodnje su uobičajene u pokretima za život, ali je sigurno ova Hodnja jedna od najdužih i možda najtežih po dionici puta i vremenu potrebnom za njezino ostvarenje. Cilj je bio povezati Mostar, točnije mostarsku bolnicu, kao mjesto molitve proteklih 40 dana, s Međugorjem, kao hodočasničkom destinacijom u koju dolaze brojni hodočasnici iz cijelog svijeta, mnogi nerijetko i pješice.

Iako nije bilo mnogo vremena za organizaciju ovog događaja, sve je prošlo u najboljem redu. Okupljanje je bilo u 9 sati pred mostarskom bolnicom odakle je skupina od pedesetak hodočasnika krenula put Međugorja. Imali smo pratnju policije jer je dionica puta jako opasna i zahtjevna, a pozornost svih automobila su plijenili veliki transparenti s natpisima «Molitvom zaustavimo pobačaj», kao i baloni i ostali natpisi na našim majicama i u našim rukama. Reakcije ljudi u automobilima su bile fantastične, nerijetko su usporavali, trubili i pljeskali kada bi prolazili pored naše vedre kolone koja je naglas, preko razglasa, slavila Boga i molila čitavim putem.

Hodnja je trajala malo više od sedam sati, taj put je možda bio najzahtjevniji za našu najmađu hodočasnicu, bebicu Ritu koja ima samo šest mjeseci, koju je vjerno čuvao brat Jakov, dječak od 12 godina, i baš su njih dvoje najbolje podnijeli ovaj put! Najstarija hodošasnica je imala 76 godina i jako smo ponosni što smo prvi put imali takav blagoslov svih generacija!

Dolazak pred crkvu sv. Jakova je bio posebno iskustvo milosti i radosti, rijetki od nas su uspjeli suspregnuti suze jer smo bili sretni da smo mogli učiniti malu žrtvu za nerođene, za one najmanje, za one za čije se živote tako treba boriti. Zahvalni smo jer smo krenuli ispred bolnice uz blagoslov bolničkog kapelana don Rade, a u Međugorju nas je dočekao blagoslov župnika, fra Marinka.

Do kraja Hodnje nam se pridružilo još ljudi, još više majki i očeva i male djece u kolicima, te nas je u Međugorje došlo skoro 80. Čitavo vrijeme nas je osiguravala prometna policija iz Mostara, a posvuda dočekivali ljudi raširena srca i otvorenih i darežljivih ruku, naročito po dolasku u Međugorje gdje se radosno druženje i slavlje života nastavilo u restoranu Viktor’s, prije odlaska na večernji molitveni program, kada su nam se pridružili mnogi drugi molitelji koji nisu mogli sudjelovati u ovogodišnjoj Hodnji za Život.

Ovo je bio najbolji početak. Radujemo se jer je naša obitelj „40 dana“ dobila nove članove koji su postali zaljubljeni u borbu za život, a Gospinim zagovorom i Hodnjom do Međugorja smo svi još više osnaženi. Zahvaljujemo se svima koji su sudjelovali i molili za nas i za uspjeh ove Hodnje i nadamo se kako ćemo pokazati svoju hrabrost i u sljedećim kampanjama i godinama koje dolaze kao godine borbe i istinskog služenja u ovom apostolatu za nerođene.