Zahvaljujem Bogu i svima vama koji ste mi zaželjeli dobrodošlicu na ovom hodočašću: predsjedniku Mahmoudu Abbasu, građanskim vlastima, patrijarhu Fouadu Twalu i drugim biskupima i ordinarijima u Svetoj zemlji, svećenicima, posvećenim osobama, i svima onima koji se trude održati vjeru, nadu i ljubav živima u tim zemljama, vjernike koji su došli iz Gaze i Galileje, i imigrantima iz Azije i Afrike. Hvala vam na dobrodošlici!

Dijete Isus, rođen u Betlehemu, znak je koji daje Bog onima koji su čekali spasenje, i on ostaje zauvijek znak Božje nježnosti i prisutnosti u našem svijetu: "I evo vam znaka: naći ćete novorođenče..." (Lk 2,12)

I danas su djeca znak. Oni su znak nade, znak života ali i "dijagnostički" znak, pečat što ukazuje na zdravlje obitelji, društvo i na cijeli svijet. Gdje god su djeca prihvaćena, voljena, zbrinuta i zaštićena, obitelj je zdrava, društvo je zdravije i svijet je humanije.

Ovdje razmišljajmo o svemu što čini Institut Efata Pavao VI. za palestinsku djecu oštećenog sluha i govora: to je toliko  životno i stvarno za muškarace i žene dvadeset i prvog stoljeća.

Bog reče: " I evo vam znaka..." Dijete Betlehema je krhko, kao i svako novorođeno dijete. Ono još ne može govoriti, a ipak to dijete je Riječ koja tijelom postade, ono je došlo preobraziti srca i živote svih muškaraca i žena. To dijete, kao i svako drugo, ranjivo je, treba mu prihvaćenost i zaštićenost. I danas bi djeca trebala biti dobrodošla, pozdravljena i branjena od trenutka svoga začeća.

Nažalost, u svijetu u kojem živimo, sa svom visoko razvijenom tehnologijom, previše djece i dalje biva iskorišteno, zlostavljano, poput robova, žrtve su nasilja i ilegalne trgovine. Previše djece živi u izbjeglištvu... Neka su utopljena u morima, posebice u vodama Mediterana. Danas, kada to priznajemo, sramota nas je pred Bogom, pred Bogom koji je postao djetetom. I tu bi se trebali zapitati: Tko smo, mi koji stojimo pred djetetom Isusom? Tko smo mi koji stojimo pred današnjom djecom? Jesmo li poput Marije i Josipa, koji su ga brižno dočekali s ljubavlju oca i majke? Ili smo poput Heroda koji ga je želio ubiti? Jesmo li  poput pastira, koji su mu se išli pokloniti i slaviti ga donoseći mu svoje skromne darove? Ili smo ravnodušni? Jesmo li možda ljudi koji koriste lijepe i pobožne riječi, a istovremeno iskorištavamo siromašnu djecu i gledamo kako zaraditi novac? Jesmo li spremni biti sa svojom djecom i "gubiti vrijeme" s njima? Jesmo li spremni ih slušati, brinuti se za njih, moliti se za njih i s njima? Ili ih jednostavno zanemarujemo zbog nekih drugih "važnijih" poslova?

"I evo vam znaka: naći ćete novorođenče...". Možda neki dječak ili djevojčica plaču... On plače jer je gladan, a njoj je hladno, jer žele da ih uzmemo u svoje ruke. I danas djeca plaču, puno plaču, i njihov plač nas izaziva. U svijetu u kojem se svakodnevno odbacuje tona hrane i lijekova ima gladne djece koja pate od izlječivih bolesti, ali koja vape uzalud. Istovremeno se događa procvat trgovine oružjem koje završava u rukama djeteta - vojnika, a otvoreno su i tržišta za robu koju poput robova proizvode mala djeca. Njihov krik je ugušen: oni se moraju boriti, oni moraju raditi, oni ne mogu plakati! No, njihove majke plaču poradi njih, i poput Rahele oplakuju svoju djecu i ne žele se utješiti (v. Mt 2,18)
 
"I evo vam znaka..."  Dijete Isus, rođen u Betlehemu, svako dijete koje je rođeno i odrasta u bilo kojem dijelu našeg svijeta, dijagnostički je znak: ukazuje na zdravstveno stanje naše obitelji naše zajednice i naše nacije. Takva iskrena dijagnoza može nas dovesti do nove vrste načina života u kojem naši odnosi nisu više u znaku sukoba, ugnjetavanja i konzumerizma već života u bratstvu, opraštanju i pomirenju, solidarnosti i ljubavi.
 
Marijo, Majka Isusova,
ti koja si prihvatila, nauči nas kako prihvatiti;
ti koja si se divila, nauči nas kako se diviti;
ti koja si slijedila, nauči nas kako slijediti... Amen!