Uvodnik zamjenika direktora dnevnika „L'Osservatore Romano“ Carla Di Cicca objavljen u današnjem broju vatikanskog dnevnika posvećen je odluci pape Benedikta XVI. o odstupanju sa službe rimskog biskupa. Prenosimo ga u cijelosti.

„Najbolje i najtransparentnije  razumijevanje Crkve Benedikta XVI dolazi u trenutku najveće začuđenosti i  zbunjenosti:  kada je Papa odlučio napustiti pontifikat i povući se moliti. Njegova promišljena i slobodna odluka – kao što se događa sa svima onima koje otvaraju nove putove povijesti –  koja je predmet pažnje te različitih  i strastvenih komentara cijelog svijeta, potvrđuje dosljednost između nauka i  kršćanskog života sadašnjeg Pape. Crkva Benedikta XVI. je Crkva kršćanske vjere. Nije to neka općenita,  apstraktna ili ideološka vjera, već vjera u stvarnu i povijesnu osobu, Isusa iz Nazareta, kojeg se odlučuje slobodno slijediti. On ostaje savršena sinteza Božje ljubavi za čovjeka koju vjernici trebaju pretvoriti u stvarnu ljubav, konkretnu ljubav za bližnjeg. Ovakvo usmjerenje objašnjava Ratzingera u svom kontinuitetu misli i dijela: kao teologa, biskupa, kardinala i Pape.

Bilo je iznenađenje, kad je kod svog izbora nadahnuvši se ocem monaštva na Zapadu, izabrao ime Benedikt kako bi obnovio aktualnost njegovog životnog pravila usredotočenog na načelu da ništa ne smije biti pretpostavljeno Kristu. Kao Papa, Ratzinger je uvijek širio i hrabrio ovo pravilo kao prvenstveno uporište svakog kršćanina na svim razinama odgovornosti. U svjetlu ovog pravila on se je odmah nakon izbora definirao  kao ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu.

Benedikt XVI. je iznenadio i svojom prvom enciklikom posvećenoj Božjoj ljubavi gdje je ljubav prema bližnjemu obilježje onih koji vjeruju Evanđelju.

Još je koješta iznenadilo u djelovanju ovog Pape koji je išao protiv struje do kraja: izaći sa scene sa zaprepašćujućim dostojanstvom i prirodnošću, svjestan da je Petrova lađa vođena prije svega Duhom Svetim. Od učitelja vjere tako je prešao u svjedoka vjerodostojnosti Božjih obećanja koji zaslužuje da mu se posveti cijeli život.

Baština Benedikta XVI. već danas je velika, ali opjevana u vremenu bit će još dragocjenija i shvaćenija od onoga što je bila do sada. Nastojati je objasniti bacajući je usred mračnih manevara od kojih se treba braniti bilo bi činiti krivo intelektualnoj transparentnosti Pape. Kao što ne shvaća njegov uzvišeni čin onaj koji razmišlja o njegovom odreknuću kao bijegu od odgovornosti.

Teški trenuci Crkve nisu nedostajali ni tijekom njegovih osam godina pontifikata, suočio se s njima i prevladao ih je pouzdajući se potpuno u Boga i usmjerivši  prema rješenju dugogodišnja  pitanja koja je naslijedio.

Odreknuće Benedikta XVI. dolazi u Godini vjere i 50. obljetnici početka II. Vatikanskog koncila. Nije slučajna podudarnost, već znak vremena koje je Papa iščitao za dobro Crkve. Joseph Ratzinger pridonio je puno uspjehu koncila kroz razradu važnih tekstova povijesnog zasjedanja. Zatim se na sve načine zauzeo za prevladavanje sukoba koji su se pojavili oko interpretacije Koncila, a kao Papa pokazao je put reforme Crkve. Koncil nije htio promijeniti kršćansku vjeru već promisliti je posadašnjenim izričajem i razumljivim za današnji svijet. Papa Benedikt je to učinio tolerantno, jednostavno i dosljedno posegnuvši čak za najmodernijim komunikacijskim tehnikama samo da naviješta Isusa Krista svima – podsjetimo se na Dvorište naroda –  posebno novim naraštajima. Prirasla mu je k srcu budućnost kršćanske vjere na zemlji i stoga je smatrao potrebnim učiniti korak koji će promijeniti toliko toga.“

Izvor: Marijan Udina