Tijekom susreta Papa je odgovorio na nekoliko pitanja poljskih biskupa. U nastavku donosimo transkripciju razgovora:

Papa Franjo:

Prije nego što započnemo razgovor, pitanjima koja ste pripremili, želio bih sa svima vama izvršiti jedno djelo milosrđa i savjetovati vam jedno drugo. Znam da su ovih dana, zbog Dana mladih, mnogi od vas pretrpani poslovima i nisu mogli ići na sahranu dragog mons. Zimowskog. Djelo milosrđa je mrtve pokopati, i sada bih želio da se svi zajedno pomolimo za mons. Zygmunta Zimowskog i da to bude istinsko očitovanje bratske ljubavi, sahraniti brata koji je umro. Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu… Pokoj vječni…

A zatim, jedno drugo djelo milosrđa koje bih želio predložiti. Znam da ste zabrinuti zbog toga: zbog našeg dragog kardinala Macharskog koji je jako bolestan… Makar se približiti, jer vjerujem da se neće moći ući tamo gdje se on nalazi, bez svijesti, ali makar se približiti klinici, bolnici, i dotaknuti zid kao da želimo reći: 'Brate, uz tebe sam'. Posjetiti bolesne je još jedno djelo milosrđa. I ja ću poći tamo. Hvala.

A sada, neki od vas su pripremili pitanja, barem su ih poslali. Na raspolaganju sam.

S.E. Mons. Marek Jędraszewski (Nadbiskup Łódźa):

Sveti Oče, čini se da su vjernici Katoličke Crkve i općenito svi kršćani Zapadne Europe sve više u manjini obzirom na suvremenu ateističko-liberalnu kulturu. U Poljskoj svjedočimo dubokom sukobu, ogromnoj borbi između vjere u Boga s jedne strane, a s druge strane, misli i načina života kao da Boga ne postoji. Sveti Oče, kakvu bi po Vama vrstu pastoralnog djelovanja trebala poduzeti Crkva u našoj Zemlji, kako bi poljski narod ostao vjeran svojoj, sad već više nego tisućljetnoj kršćanskoj tradiciji? Hvala.

Papa Franjo:

Preuzvišeni, Vi ste biskup…?

S.E. Mons. Marek Jędraszewski:

Łódźa, gdje je svoj put započela sveta Faustina; jer upravo je tamo čula Kristov glas da pođe u Varšavu postati redovnicom, upravo u Łódźu. Povijest njezina života je započela u mom gradu.
Papa Franjo:

Vi ste povlašteni!

Točno je, dekristijanizacija, sekularizacija današnjeg svijeta je snažna. Vrlo snažna. Ali neki kažu: Da, snažna je, ali vide se fenomeni religioznosti, kao da se vjerski osjećaj budi. A to može biti i opasnost. Vjerujem da mi, u ovom tako sekulariziranom svijetu, imamo i drugu opasnost, opasnost gnostičke spiritualizacije: ta sekularizacija nam omogućuje da raste duhovni život, pomalo gnostički. Sjetimo se da je to bila prva hereza Crkve: apostol Ivan  udara gnostike, i kojom snagom!, tamo gdje postoji subjektivna duhovnost, bez Krista. Najveći problem, po meni, ove sekularizacije je dekristijanizacija: ukloniti Krista, ukloniti Sina. Ja molim, osjećam… i ništa više. To je gnosticizam.

Postoji i jedna druga hereza koja je također u modi, u ovom trenutku, ali ostavit ću je po strani jer Vaše pitanje, Preuzvišeni, ide u tom smjeru. Postoji i pelagijanizam, ali ostavimo to po stani, za razgovor u nekom drugom trenutku. Naći Boga bez Krista: Bog bez Krista, narod bez Crkve. Zašto? Zato što je Crkva Majka, ona koja ti daje život, a Krist je stariji Brat, Sin Očev, koji upućuje na Oca, koji ti objavljuje Očevo ime. Crkva siroče: današnji gnosticizam, zato jer je to upravo dekristijanizacija, bez Krista, vodi nas Crkvi, recimo bolje, kršćanima, narodu koji je siroče. I moramo učiniti da naš narod to čuje.

Što bih ja savjetovao? Na pamet mi dolazi, ali vjerujem da je to praksa Evanđelja, gdje je sadržano upravo Gospodinovo učenje, blizina. Danas mi, službenici Gospodnji, biskupi, svećenici, posvećene osobe, uvjereni laici, moramo biti blizu Božjem narodu. Bez blizine postoji samo riječ bez tijela. Pomislimo, volim o tome razmišljati, na dva stupa Evanđelja. Koja su to dva stupa Evanđelja?

Blaženstva, i onda Matej 25, “protokol” kojim ćemo svi mi biti suđeni. Konkretnost. Blizina. Djela milosrđa, kako tjelesna, tako i duhovna. “Ali Vi govorite te stvari zato što je ove godine u modi govoriti o milosrđu…”.

Ne, to je Evanđelje! Evanđelje, djela milosrđa. Postoji onaj heretičar ili bezvjerni samaritanac koji se sažali i čini ono što mora činiti, te troši i novac! Dotaknuti. Isus je uvijek bio među ljudima ili s Ocem. Ili u molitvi, sam s Ocem, ili s ljudima, tamo, s učenicima. Blizina. Dotaknuti. To je Isusov život... Kad se On sažalio, pred vratima grada Naina (usp. Lk 7,11-17), sažalio se, pošao i dotaknuo lijes rekavši: “Ne plači…”. Blizina. A blizina je dotaknuti patničko Kristovo tijelo. A to je Crkva, slava Crkve, to su sigurno mučenici, ali i mnogi muškarci i žene koji su ostavili sve i proveli svoje živote u bolnicama, u školama, s djecom, s bolesnicima…

Sjećam se, u Srednjoafričkoj republici, jedna redovnica, imala je 83/84 godine, mršava, odlična, s jednom djevojčicom… Došla me pozdraviti: “Ja nisam odavde, ja sam s druge strane rijeke, iz Konga, ali svaki put, jednom tjedno, dolazim ovamo kupovati jer se više isplati”. Rekla mi je da ima 83/84 godine. “Već 23 godine sam ovdje: ja sam primalja, porodila sam 2/3 tisuće djece…” – “Ah… i ovamo dolazite sama?” – “Da, da, vozim se kanuom…”. Sa 83 godine! Kanuom se vozi sat vremena i dolazi. Ta žena, i mnoge poput nje, ostavile su svoju Zemlju, ona je talijanka, iz Brescie, ostavile su svoju Zemlju da bi mogle doticati Kristovo tijelo.

Ako mi pođemo u te misijske Zemlje, u Amazoniju, u Latinsku Ameriku, na grobljima nalazimo grobove mnogih redovnika i redovnica koji su umrli mladi, jer za bolesti te zemlje nisu imali antitijela, i umirali su mladi. Djela milosrđa: dodirivati, poučavati, tješiti, “gubiti vrijeme”. Gubiti vrijeme. Jednom mi se jako svidio jedan gospodin koji se išao ispovjediti, a nalazio se u situaciji u kojoj nije mogao dobiti odrješenje. Išao je pomalo sa strahom, jer je nekoliko puta bio otjeran: “Ne, ne… odlazi”. Svećenik ga je saslušao, objasnio mu situaciju, rekao mu: “Ali ti, ti moli. Bog te ljubi. Ja ću te blagosloviti, ali vrati se, obećavaš li?”. I taj svećenik je “gubio vrijeme” da privuče tog čovjeka sakramentima. To se zove blizina. I govoreći Biskupima o blizini, vjerujem da moram govoriti o najvažnijoj blizini: onoj sa svećenicima.

Biskup mora biti na raspolaganju svojim svećenicima. Kad sam bio u Argentini, čuo sam o svećenicima… mnogo, mnogo puta, kad sam išao držati Duhovne vježbe, volio sam držati Duhovne vježbe; rekao sam: “Razgovaraj o tome s biskupom…” – “Ali ne, ja sam ga zvao, tajnica mi kaže: Ne, vrlo je, vrlo zauzet, primit će te kroz tri mjeseca”. Ali taj svećenik se osjeća siroče, bez oca, bez blizine, i počinje propadati. Biskup koji, na večer kad se vrati, na ispisu poziva vidi poziv nekog svećenika, ili te iste večeri ili sljedeće ujutro mora ga odmah nazvati. “Da, zauzet sam, ali je li hitno?” – “Ne, ne, ali dogovorimo se…”. Da svećenik osjeti da ima oca. Ako svećenicima oduzmemo očinstvo, ne možemo ih tražiti da budu očevi. I tako se udaljava smisao Božjeg očinstva. Djelo Sina je dodirivati ljudske bijede: duhovne i tjelesne. Blizina. Djelo Oca: biti otac, biskup-otac.

Onda, mladi – zašto se mora govoriti o mladima ovih dana. Mladi su “dosadni”! Zato što uvijek govore iste stvari, ili “ja to mislim tako…”, ili “Crkva bi trebala…”, i treba strpljenja s mladima. Ja sam kao dečko upoznao neke svećenike: bilo je to vrijeme kad se ispovjedaonicu posjećivalo mnogo češće nego danas, provodili su sata slušajući, ili su ih primali u župnom uredu, da bi slušali iste stvari… ali sa strpljivošću. A onda, da bi vodili mlade na selo, u brda… Ali pomislite na sv. Ivana Pavla II., što je radio sa studentima? Da, poučavao ih, ali onda je išao s njima u planine! Blizina. Slušao ih je. Bio je s mladima…

I posljednju stvar bih želio istaknuti, jer vjerujem da me to Gospodin traži: bake i djedovi. Vi koji ste pretrpjeli komunizam, ateizam, to znate: bake i djedovi, bake su spasile i prenosile vjeru. Bake i djedovi imaju sjećanje naroda, imaju sjećanje vjere, sjećanje Crkve. Ne odbacujte bake i djedove! U ovoj kulturi odbacivanja, koja je upravo dekristijanizirana, odbacuje se ono što ne služi, što ne funkcionira. Ne!

Bake i djedovi su sjećanje naroda, oni su sjećanje vjere. I povezati mlade s bakama i djedovima: i to je blizina. Biti blizu i stvarati blizinu. Odgovorio bih tako na ovo pitanje. Nema recepata, nego moramo sići u polje. Ako čekamo da zazvoni poziv ili da kucaju na vrata… Ne. Moramo izaći tražiti, poput pastira, koji ide tražiti izgubljene. Ne znam, to mi dolazi. Jednostavno.

Mons. Sławoj Leszek Głódź (Nadbiskup Gdańska):

Dragi papa Franjo, posebno smo zahvalni što ste produbili nauk o milosrđu koji je započeo sv. Ivan Pavao II. Upravo ovdje u Krakovu. Svi znamo da živimo u svijetu kojim vlada nepravda: najbogatiji postaju još bogatijima, siromašni postaju bijednima, tu je terorizam, liberalna etika i moral, bez Boga… Moje pitanje je sljedeće: kako primijenjivati nauk o milosrđu, i posebno prema kome? Sveti Otac je predstavio „lijek“ koji se zove “milosrđin”, koji sam uzeo sa sobom: hvala na predstavljanju…

Papa Franjo:

…ali sada dolazi “milosrđin plus”: snažniji je!

S.E. Mons. Sławoj Leszek Głódź:

…da, i hvala za to “plus”. Mi imamo i program “plus” predstavljen i od vlade za brojne obitelji. Taj “plus” je u modi. Kome i kako, posebno? Na prvom mjestu, tko bi trebao biti objekt našeg nauka o milosrđu? Hvala.

Papa Franjo:

Hvala. To o milosrđu nije stvar koja je meni pala na pamet. To je proces. Ako gledamo, već je i bl. Pavao VI. imao neke naglaske o milosrđu. Potom, sv. Ivan Pavao II. je bio orijaš milosrđa, Enciklikom 'Dives in misericordia', kanonizacijom sv. Faustine, a onda uskrsna osmina: umro je uoči tog dana. To je proces, već godinama, u Crkvi. Vidi se da je Gospodin tražio da se u Crkvi probudi taj stav milosrđa među vjernicima. On je Milosrdni koji sve oprašta.

Zadivljuje me jedan srednjovjekovni kapitel koji se nalazi u Bazilici sv. Marije Magdalene u Vézelayu, u Francuskoj, gdje započinje Hod za Santiago. Na tom kapitelu, s jedne strane se nalazi Juda obješen, otvorenih očiju, isplažena jezika, a s druge strane je Dobri Pastir koji ga nosi sa sobom. I ako dobro gledamo, pažjivo, lice Dobrog Pastira, usne su s jedne strane tužne, ali s druge strane se smiješe. Milosrđe je otajstvo, otajstvo. To je Božje otajstvo. Dao sam intervju, iz kojeg je zatim nastala knjiga pod nazivom 'Il nome di Dio è misericordia' (Božje ime je milosrđe), ali to je novinarski izričaj, vjerujem da se može reći da je Bog milosrdni Otac. Barem nam Isus u Evanđelju to tako pokazuje. Kažnjava da obrati. A onda prispodobe o milosrđu, i način kako nas je On želio spasiti… Kad dođe punina vremena, šalje Sina da se rodi od žene: tijelom, spašava nas tijelom; ne polazeći do straha, nego od tijela. U tom procesu Crkve mi primamo mnoge milosti.

I Vi vidite ovaj svijet bolestan od nepravde, nedostatka ljubavi, korupcije. Ali to je točno, to je točno. Danas, u zrakoplovu, govoreći o tom svećeniku, starijem od 80 godina, koji je ubijen u Francuskoj: već neko vrijeme govorim da je svijet u ratu, da živimo treći svjetski rat u dijelovima.
Sjetimo se Nigerije… Ideologije, da, ali koja je današnja ideologija upravo u središtu i koja je majka korupcija, ratova? Idolatrija novca. Muškarac i žena nisu više na vrhuncu stvaranja, zamijenio ih je kumir novca, i sve se kupuje i prodaje za novac. U središtu novac. Izrabljuje se ljude. A postupanje s ljudima danas? Uvijek je bilo tako: okrutnost! Govorio sam o tom osjećaju jednom Državnom poglavaru i ona mi je rekla: “Uvijek je postojala okrutnost. Problem je što mi sada gledamo televiziju, približila se našem životu”.

Ali uvijek ta okrutnost. Ubijati, za novac. Iskorištavati ljude, iskorištavati stvoreno. Jedan mi je afrički Državni poglavar, nedavno izabran, kad je došao na audijenciju rekao: “Prvi čin vlasti koji sam učinio bilo je pošumiti Državu, jer je bila iskrčena i uništena”. Ne vodimo brigu o stvorenom! I to znači više siromašnih, više korupcije. Ali što mislimo mi kad je 80% – više ili manje, potražite dobro statistike i ako nije 80, onda je 82 ili 78 – bogatstva u rukama manje od 20% ljudi. “Oče, ne govorite tako, kao komunisti!”. Ne, ne, to su statistike! I tko to plaća? Plaćaju ljudi, Božji narod: iskorištene djevojke, mladi bez posla.

U Italiji, mlađih od 25 godina 40 posto je bez posla; u Španjolskoj, 50 posto; u Hrvatskoj 47 posto. Zašto? Zato što postoji tekuća ekonomija koja pospješuje korupciju. Pripovijedao mi je, sablažnjen, jedan veliki katolik, koji je pošao jednom prijatelju poduzetniku: 'Pokazat ću ti kako zarađujem 20 tisuća dolara bez da izađem iz kuće'. I računalom je iz Kalifornije kupio nešto i to isto prodao u Kinu: za 20 minuta, u manje od 20 minuta je zaradio tih 20 tisuća dolara. Sve je tekuće! A mladi nemaju kulturu rada, jer nisu radili! Zemlja je mrtva, jer ju se iskorištava bez razboritosti. I tako idemo dalje. Svijet se zagrijava, zašto? Jer moramo zarađivati. Zarada. “Upali smo u idolatriju novca”: to mi je rekao jedan Veleposlanik kad je došao predati Vjerodajnice. To je idolatrija.

Božje Milosrđe je svjedočanstvo, svjedočanstvo mnogih ljudi, mnogih muškaraca i žena, laika, mladih koji čine djela: u Italiji, na primjer, zadrugarstvo. Da, ima nekih koji su previše prepredeni, ali uvijek se čini dobro, čine se dobre stvari. A onda ustanove za njegovanje bolesnika: jake organizacije. Ići tim putem, činiti stvari da raste ljudsko dostojanstvo. Ali, točno je što Vi kažete. Živimo vjersku nepismenost, do mjere da se u nekim svetištima svijeta brkaju stvari: ide se moliti, postoje dućani u kojima se kupuju nabožni predmeti, krunice… ali ima i onih koji prodaju praznovjerne stvari, jer se traži spasenje u praznovjerju, u vjerskoj nepismenosti, relativizmu koji miješa jedu stvar s drugom. I tu je potrebna kateheza, kateheza života.

Kateheza koja nije samo davanje uputa, nego pratnja na putu. Pratnja je jedan od najvažnijih stavova! Pratiti rast vjere. Velik je to posao i mladi to očekuju! Mladi očekuju… “Ali ako ja počnem govoriti, oni se dosađuju!”. Ali daj im nešto da rade. Reci im da tijekom ferja odu 15 dana pomagati graditi skromne nastambe za siromašne, ili raditi neku drugu stvar. Da se počnu osjećati korisnima. I tamo dopusti da padne Božje sjeme. Polagano. Ali samo riječima stvar ne funkcionira! S današnjom vjerskom nepismenošću moramo se suočiti kroz tri govora, kroz tri jezika: jezik uma, jezik srca i jezik ruku. Sva tri usklađeno.

Ne znam… Previše govorim! Ideje su to koje vam govorim. Vi ćete, s vašom mudrošću, znati što činiti. Ali Crkva je uvijek u izlasku. Jednom sam se usudio reći: ima onaj stih iz Otkrivenja “Na vratima stojim i kucam” (3,20); On kuca na vratima, ali pitam se koliko puta Gospodin kuca na vrata iznutra, da mu otvorimo i On može izaći s nama nositi Evanđelje van. Ne zatvoreni, van! Izaći, izaći! Hvala.

S.E. Mons. Leszek Leszkiewicz (Pomoćni biskup Tarnówa):

Sveti Oče, naše pastoralno zauzimanje većinom se temelji na tradicionalnom modelu župne zajednice, organizirana oko sakramentalnog života. Model koji ovdje nastavlja donosili plodove. Ipak smo svjesni da se i mi, uvjeti i okolnosti svakodnevnog života brzo mijenjaju i potiču Crkvu na nove pastoralne načine. Pastiri i vjernici pomalo su slični onim učenicima koji slušaju, mnogo čine, ali ne znaju uvijek oploditi unutarnji i izvanjski misionarski dinamizam crkvenih zajednica. Vi, Sveti Oče, u 'Evangelii gaudium', govorite o učenicima misionarima koji sa zanosom nose Radosnu vijest današnjem svijetu. Što nam savjetujete? U čemu nas ohrabrujete, da možemo u našem svijetu izgrađivati zajednicu Crkve na plodan način, s radošću, s misionarskim dinamizmom?

Papa Franjo:

Hvala! Želio bih naglasiti jednu stvar: župa je uvijek valjana! Župa treba ostati: to je struktura koju ne smijemo baciti kroz prozor. Župa je upravo kuća Božjeg naroda, ona u kojoj živi. Problem je kako organiziram župu! Ima župa sa župnim tajnicama koje se čine “učenicama sotone”, koje plaše ljude! Župe s otvorenim vratima. Ali ima i župa s otvorenim vratima, župa gdje se, kad dođe netko pitati, kaže: “Da, da… Smjestite se. Koji je problem?...”. I sluša se strpljivo… jer brinuti se o Božjem narodu je naporno, naporno! Jedan izvrstan sveučilišni profesor, isusovac, kojeg sam upoznao u Buenos Airesu, kad je otišao u mirovinu zamolio je Provincijala da pođe kao župnik u jednu četvrt živjeti to drugo iskustvo.

Jednom na tjedan je dolazio na Fakultet, on je ovisio o toj zajednici, i jednog dana mi reče: “Reci svom profesoru iz ekleziologije da u njegovoj raspravi nedostaju dvije teze” – “Koje?” – “Prva: Sveti Božji Narod je stvarno umarajući. I druga: Sveti Božji Narod ontološki čini ono što mu se čini boljim. I to umara!”. Danas je naporno biti župnik: voditi naprijed župu je naporno, u ovom današnjem svijetu s mnogim problemima. A Gospodin je pozvao nas da se malo umorimo, da radimo i da se ne odmaramo. Župa je umarajuća kad je dobro organizirana. Obnova župe je jedna od stvari koju biskupi moraju uvijek imati pred očima: kako ide ova župa? Što čini? Kako se odvija kateheza? Kako se poučava? Je li otvorena? Mnogo stvari…

Mislim na jednu župu u Buenos Airesu; kad su dolazili zaručnici: “Mi bismo se ovdje vjenčali…” – “Da, rekla je tajnica, ovo su cijene”. To nije u redu, župa tako nije u redu. Kako se prihvaća ljude? Kako ih se sluša? Ima li uvijek nekoga u ispovjedaonici? U župama – ne onima koje su u malim četvrtima, nego u župama koje su u centru, u velikim ulicama – ako postoji ispovjedaonica s upaljenim svjetlima, uvijek ljudi dolaze. Uvijek! Župa koja prihvaća. Mi biskupi moramo pitati svećenike ovo: “Kako napreduje tvoja župa? Izlaziš li? Posjećuješ li zatvorenike, bolesnike, starice? A s djecom, što činiš? Kako ih animiraš u igri i kako organiziraš oratorij? To je jedna od velikih župnih institucija, barem u Italiji. Oratorij: tamo se dječaci i djevojčice igraju i daje im se riječ, malo kateheze. Vraćaju se kući umorni, zadovoljni i s dobrim sjemenom. Župa je važna! Neki kažu da župa više ne funkcionira, jer sad je vrijeme pokreta. To nije točno!

Pokreti pomažu, ali pokreti ne smiju biti alternativa župi: moraju pomagati u župi, nositi najprije župu, kao što je Marijina kongregacija, kao što je Katolička akcija i druge stvarnosti. Tražiti novosti da se izmijeni župna struktura? Ono što vam kažem može se činiti možda kao hereza, ali to je kako ja to doživljavam: vjerujem da je to stvar slična biskupskoj strukturi, različita, ali slična. Župu se ne dira: mora ostati kao mjesto kreativnosti, polazišta, majčinstva i svi tih stvari. I tamo ostvarivati inventivnu sposobnost; i kad neka župa napreduje tako, ostvaruje se ono što – vezano uz učenike misionare – ja zovem “župa koja izlazi”.

Na primjer, mislim na jednu župu – jedan lijepi primjer koji su kasnije nasljedovale mnoge – u jednoj zemlji u kojoj nije bilo uobičajeno da se krste djeca, jer nije bilo novaca; ali za župnu svetkovinu se proslava pripremala 3-4 mjeseca ranije, posjetima u kuće i tamo se vidjelo koliko djece nije kršteno. Pripremalo se obitelji i jedan od čina župne svetkovine je Krštenje 30-40 djece koja bi, u protivnom, ostala bez Krštenja. Izmišljati slične stvari. Ljudi se ne vjenčaju u crkvi. Mislim na jedan sastanak svećenika; jedan se ustao i rekao: “Jesi li razmišljao zašto?” I dao je mnoge razloge koje mi dijelimo: aktualna kultura itd.

Ali ima i poveća skupina ljudi koji se ne žene jer vjenčanje danas košta! Košta za sve, proslava… To je društvena činjenica. I taj župnik, koji je bio jako domišljat, je rekao: “Tko se želi vjenčati, ja ga čekam”. Jer u Argentini postoje dva vjenčanja: uvijek treba ići matičaru i tamo se obavlja građansko vjenčanje, a potom, ako želiš, ideš se vjenčati u hram tvoje vjere. Neki, mnogi se ne dolaze vjenčati jer nemaju novaca napraviti veliku proslavu… Ali svećenici koji imaju malo dosjetljivosti kažu: “Ne, ne! Ja te čekam!”. Tog dana, kod matičara se ženi u 11.00-12.00-13.00-14.00: tog dana ja neću popodne odmarati!

Nakon civilnog vjenčanja dolaze u crkvu, vjenčaju se i odlaze u miru. Smišljati, tragati, izlaziti, tražiti ljude, uživjeti se u poteškoće ljudi. Ali župa-ured danas ne funkcionira! Zato što ljudi nisu disciplinirani. Vi imate discipliniran narod, i to je Božja milost! Ali općenito nije discipliniran. Ja mislim na svoju zemlju: ljudi, ako ih ti ne ideš tražiti, ako se ti ne približiš, ne dolaze. I to je učenik misionar, župa koja izlazi. Izaći tražiti, kao što je učinio Bog koji je poslao svog Sina da nas traži.
Ne znam je li to pojednostavljen odgovor, ali ja nemam drugi. Nisam prosvjetljeni pastoralac, kažem ono što mi dođe na pamet.

S.E. Mons. Krzysztof Zadarko (Pomoćni biskup Koszalin-Kołobrzega):

Sveti Oče, jedan od najmučnijih problema s kojima se susreće današnja Europa je pitanje izbjeglica. Kako im možemo pomoći, budući su oni tako brojni? I što možemo učiniti da nadvladamo strah od njihove invazije ili agresije, koja paralizira čitavo društvo?

Papa Franjo:

Hvala! Problem izbjeglica… Nisu u svim vremenima izbjeglice bile kao sada. Kažemo migranti i izbjeglice, promatramo ih zajedno. Moj tata je migrant. I ja sam pričao Predsjedniku [Poljske] da je u tvornici gdje je on radio bilo mnogo poljskih migranata, nakon rata; ja sam bio dijete i upoznao sam ih mnoge. Moja zemlja je zemlja imigranata, svih… I tamo nije bilo problema; bila su druga vremena, zaista. Danas, zašto je tolika migracija? Ne govorim o emigraciji iz vlastite domovine u inozemstvo: to je zbog nedostatka posla. Jasno je da idu tražiti posao vani. To je problem doma, koji pomalo imate i vi… Govorim o onima koji dolaze k nama: bježe od ratova, od gladi. Problem je tamo. A zašto je problem tamo?

Zato što u toj zemlji vlada iskorištavanje ljudi, iskorištavanje zemlje, iskorištavanje da bi se zaradilo više novca. Razgovarajući sa svjetskim ekonomistima, koji vide taj problem, kažu: mi moramo ulagati u te Zemlje; s ulaganjima imat će posla i neće trebati migrirati. Ali postoji rat! Rat između plemena, neki ideološki ratovi ili neki umjetni ratovi, pripremljeni od preprodavača oružja koji žive od toga: daju oružje tebi koji si protiv onih, i onima koji su protiv tebe. I tako oni žive! Doista, korupcija je u izvoru migracije. Kako postupati? Vjerujem da svaka Zemlja treba vidjeti kako i kada: nisu sve Zemlje jednake, nemaju sve Zemlje iste mogućnosti. Da, ali imaju mogućnost biti velikodušni! Velikodušni kao kršćani. Ne možemo ulagati tamo, ali za one koji dolaze... Koliko i kako? Ne može se dati univerzalni odgovor, jer prihvaćanje ovisi o situaciji svake Zemlje, a također i o kulturi.

Ali sigurno se može učiniti puno. Na primjer, molitva: jednom tjedno klanjanje Presvetom Sakramentu molitvom za one koji kucaju na vrata Europe i ne uspijevaju ući. Neki uspijevaju, ali neki ne… Onda uđe netko i krene putem koji stvara strah. Imamo Zemlje koje su znale dobro integrirati migrante, godinama! Znale su ih dobro integrirati. U drugima, nažalost, stvorena su geta. Treba napraviti cjelovitu reformu na svjetskoj razini, o toj zadaći, o prihvaćanju. Ali to je u svakom slučaju relativan aspekt: apsolutno je srce otvoreno za prihvaćanje. To je apsolutno! Molitvom, zagovorom, činiti ono što mogu. Relativan je način na koji to mogu činiti: ne mogu to činiti svi na isti način. Ali problem je svjetski! Iskorištavanje stvorenog i iskorištavanje ljudi. Mi živimo trenutak uništavanja čovjeka kao Božje slike.

I ovdje bih želio zaključiti ovim apsketom, jer iza njega su ideologije. U Europi, u Americi, u Latinskoj Americi, u Africi, u nekim zemljama Azije, postoje prave ideološke kolonizacije. I jedna od njih, reći ću to jasno “imenom i prezimenom”, jest gender!

Danas se djecu, djecu!, u školi uči ovo: da spol svatko može izabrati. A zašto to uče? Zato što su knjige od osoba i ustanova koje ti daju novac. To su ideološke kolonizacije, podržavane i od vrlo utjecajnih Zemalja. I to je strašno. Razgovarajući s papom Benediktom, koji je dobro i ima jasno razmišljanje, rekao mi je: “Svetosti, ovo je razdoblje grijeha protiv Boga Stvoritelja!”. Inteligentan je! Bog je stvorio muškarca i ženu; Bog je stvorio svijet tako, tako, tako…, a mi činimo suprotno.

Bog nam je dao „neobrađeno“ stanje, da mi od njega učinimo kulturu; a onda, tom kulturom, činimo stvari koje nas vraćaju „neobrađenom“ stanju! O onome što je rekao papa Benedikt, moramo razmišljati: “Razdoblje je to grijeha protiv Boga Stvoritelja!”. I to će nam pomoći.

Ali ti, Kristofore, ćeš mi reći: “Koje veze to ima s migrantima?”. To je pomalo kontekst, znaš? Vezano uz migrante reći ću: problem je tamo, u njihovoj zemlji. Ali kako ih prihvaćati? Svatko treba vidjeti kako. Ali svi možemo imati otvoreno srce i razmisliti o tome da jedan sat u župama, jedan sat tjedno, imamo klanjanje i molitvu za migrante. Molitva pokreće brda!

To su bila četiri pitanja. Ne znam… Oprostite mi ako sam previše govorio, ali talijanska krv me izdaje…

Puno hvala na prijemu i nadajmo se da će nas ovi dani ispuniti radošću: radošću, velikom radošću. I molimo Majku Božju, koja je Majka i uvijek nas drži za ruku.

Salve Regina…

I ne zaboravite bake i djedove, koji su sjećanje naroda.