- Već se pomalja nedjeljna zora, a u golemom osjećaju praznine i mnogim suzama prošla su tri dana. Čak su i ženi, koja se približava grobu, suze naborale lice, a pogled je na otkotrljani kamen povećao tjeskobu. Jeknuo je odlučan glas: Ženo, koga tražiš? Zašto plačeš? – od toga je evanđeoskoga prizora krenuo otac Ronchi u osmom razmatranja duhovnih vježbi za Papu i članove Rimske kurije.

Otac Ermes Ronchi promišljao je Božje ponašanje prema čovjekovoj patnji.
 
- Isus je uskrsnuo, On je Bog života i zanima se za Magdalenine suze. Posljednji čas u petak, na križu se zanimao za bol i tjeskobu jednoga razbojnika, a prvi čas na Pashu zanima ga Marijina bol i ljubav. Tako postupa Isus, čovjek susreta: nikada se ne osvrće na grijeh neke osobe, već njezino trpljenje i potrebu. Kako dakle naučiti vidjeti, shvatiti i dotaknuti te učiniti da nas dotaknu tuđe suze – upitao je otac Ronchi.
 
Promatrajući pogled i geste Isusa, dobrog Samarijanca, istaknuo je tri glagola: vidjeti, zastati, dotaknuti.
 
- ''Vidjeti'': Samarijanac vidje i sažali se. Vidio je čovjekove rane i osjetio se ranjenim (…) Glad ima uzrok, selioci pak brdo uzroka, patnje zemlje imaju uzrok. Dužnost je učenika otkrivati uzroke, treba da budu na mjestu plača (…), nastojati otkriti korijene zla te ih istrgnuti – objasnio je.
 
U mnogim evanđeoskim prizorima Isus gleda ljudsku bol i osjeća samilost, podsjetio je otac Ronchi.
 
- Samilost u grčkom tekstu znači osjećati ''grč u trbuhu''. Prava samilost nije apstraktna i plemenita misao već ''fizički ugriz''. Ona dobrog Samarijanca primorava da ''ne ide dalje'', poput svećenika i levita, jer ''dalje'' nema ništa, čak ni Boga – primijetio je otac Ronchi.
 
Dodao je kako prava razlika nije između kršćanina, muslimana i Židova, između vjernika i nevjernika.
 
- Ako sam samo jedan sat proveo da osjetim bol neke osobe, bolje ga poznajem, mudriji sam od onoga koji je pročitao sve knjige. Stekao sam životnu mudrost – ustvrdio je otac Ermes.
 
Treći glagol koji je otac Ronchi istaknuo jest ''dotaknuti''.
 
- Svaki put kad se Isus sažali, dotakne. Dotiče nedodirljivoga, gubavca, koji je prvi ljudski otpad. Dotiče sina udovice iz Naina, krši zakon, jer je to zabranjeno: uzima mrtvog dječaka, podiže ga i vraća njegovoj majci – podsjetio je voditelj duhovnih vježbi.
 
Naglasio je stoga kako i danas samilosni glagoli mogu mijenjati stvarnost.
 
- Ako vidim, zaustavljam se i dotaknem. Ako obrišem jednu suzu, znam da ne mijenjam svijet, da ne mijenjam strukture nepravde, ali sam proglasio ideju da glad nije nepobjediva, da se tuđe suze odnose na sve i na mene, da ne ostavljam u nevoljama potrebitoga, da nitko nije odbačen, a da se dijeljenje najviše priliči čovjeku, jer milosrđe je sve ono što je bitno za ljudski život. Milosrđe je čin osjećaja i ruku. Bog ovako oprašta: rukama, dodirom i nježnošću, a ne dokumentom – zaključio je otac Ronchi.