DALE O’LEARY, The Gender Agenda. Sažetak: Dr. Christl R. Vonholdt

Tekst objašnjava kako se na UN-ovoj Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995. nametnuo izraz „rodna ravnopravnost“ i koje je njegovo pravo značenje. Ovo je tekst koji pokazuje većinska stajališta u establišmentu UN-a. Iz ovog se teksta vidi koji je politički program postmoderne ljevice, a pokazuje se i da postoje alternative.

Taktike koje nisu fair

Neki su delegati predložili da riječ gender/rod ostane u uglatim zagradama sve dok se ne dođe do definicije s kojom će se svi složiti.
Reakcija je bila tako neočekivano oštra i agresivna, da su neki delegati naćulili uši. Postalo im je jasno da imaju posla s ideološkom frontom, koja ni po koju cijenu ne će dopustiti istinsko propitivanje pojma gender/rod.
Bella Abzug, predsjednica WEDO-a, dobila je posebno dopuštenje održati govor pred delegatima. Oštro je osudila svaki pokušaj da se gender/rod stavi u uglate zagrade: „Ne ćemo dopustiti da nas izguraju u kut zvan „biologija je sudbina“ i da se žene definira, ograniči i svede na njihove tjelesne spolne značajke“.
Delegati su bili povrijeđeni. Nitko nije želio „svoditi žene na njihove tjelesne spolne značajke“. Samo su htjeli definiciju pojma gender/rod, s kojom bi se svi mogli složiti.
Bella Abzug je inzistirala na tome, da se o „feminističkoj“ definicija roda, t.j. o rodnoj perspektivi ne može pregovarati: „Koncept roda ukorijenjen je u sadašnjem društvenom, političkom i zakonskom diskursu. … Značenje riječi „gender/rod“ postalo je različito od riječi „spol“; ta riječ izražava realnost da su uloga i status žena i muškaraca društveno konstruirani i da su podložni promjenama. … Uključivanje rodne perspektive u sva područja djelovanja UN-a je bitna obveza, koju dopuštaju prethodne konferencije i koja mora biti iznova potvrđena i osnažena na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama.“
Delegati, koji su sudjelovali na prethodnim konferencijama UN-a, pročešljali su svoje dokumente, ali nisu našli nikakvu naznaku da su ikada bili odobrili rodnu perspektivu.
Bella Abzug je nastavila:
„Sadašnji pokušaj nekih država-članica da izbrišu riječ gender/rod iz akcijskog plana i da je zamijene riječju „spol“ je uvredljiv i ponižavajući pokušaj da su ukine napredak koji su žene učinile, da nas se zastraši i da se blokira daljnji napredak. Pozivamo one malobrojne muške i ženske delegate, koji ne dopuštaju empowerment žena i koji ga žele sabotirati, da prestanu sa svojom taktikom odvraćanja pozornosti. To im ne će uspjeti. Samo gube dragocjeno vrijeme. Mi se ne vraćamo da podređene, inferiorne uloge“.
Zbog ovih optužbi delegati su bili šokirani, čak zabezeknuti.
(Op.pr.: „Empowerment“ je jedan središnjih pojmova globalne feminističke revolucije. Kod nas se često pogrešno prevodi sa „osnaživanje“. Sadrži ideju promaknuća – habilitacije žena, diobe vlasti i odgovornosti. „To empower“ znači dati vlast, ovlastiti, dopustiti, autorizirati, ali i uzeti vlast u svoje ruke. U postmodernoj kulturi, vlast se ne shvaća kao služenje, nego kao kontrola nad vlastitim životom – ekonomskim, političkim, obiteljskim i seksualnim. Feministice shvaćaju empowerment žena kao obvezni put ispravljanja „nejednakosti“. Slobodu reproduktivnog izbora one smatraju ugaonim kamenom empowermenta žena, slobodom iz koje proizlaze sve druge slobode. Smatraju da kontracepcijska pilula pomaže pri habilitaciji žena time što mijenja odnose moći među spolovima. Razne „definicije“ empowermenta koje se mogu naći u institucijama globalne uprave ne daju mogućnost da si čovjek o tom pojmu stvori jasnu i konkretnu predodžbu. Poput drugih izraza novog postmodernog jezika, to je prostor za slobodnu interpretaciju bez čvrstoga sadržaja. Empowerment se predstavlja kao proces mijenjanja odnosa moći među spolovima i institucijama koje podržavaju „diskriminaciju“. Insistira na ženskoj „mogućnosti izbora“, na njezinoj socioekonomskoj i političkoj „moći“, na njezinom „pristupu“ resursima i odlučivanju, na njezinoj sposobnosti „ostvarivanja svog punog potencijala“, njezinom samoopredjeljenju i vršenju utjecaja na smjer društvenih promjena i globalnog poretka. Najradikalnije definicije smatraju da su obitelj i religija strukture koje pojačavaju nejednakost među spolovima. Majčinstvo i tradicionalna obitelj svedeni su na mit koji je, uostalom, davno nadiđen, dok je habilitacija žena, kako ga tumači ideologija, san koji treba ostvariti.)

Rodne teorije

Mnogi predstavnici obiteljske koalicije bili su zbunjeni. Zar gender/rod doista već ima takvo ideološko značenje? Ne bi li to mogla biti dobra, korisna riječ?
Neki su od njih još za vrijeme trajanja konferencije došli u doticaj s jednim edukacijskim seminarom o genderu/rodu, koji je bio ponuđen na jednom koledžu. Materijal za seminar im je pokazao u kojoj su mjeri rodne teorije već sazrele i kako je pojam gender/rod već ideološki zasićen.
Sljedeći citati iz materijala za seminar su – između ostalog – otvorili oči zastupnicima obiteljske koalicije[ii]:
a) „Je li gender/rod društvena konstrukcija ili rezultat biološkog spola? O čemu je riječ kod prekoračenja binarnih kategorija žena/muškarac, žensko/muško, heteroseksualno/homoseksualno, naravno / nenaravno?“
b)    „Heteroseksualnost i majčinstvo moraju biti prepoznati i istraženi kao političke kategorije. … U svijetu istinske jednakosti, u kojemu muškarci nisu ugnjetavači, nego brižni ljudi, svatko je biseksualan“.
c)    „Svako se dojenče temeljem svojih genitalija pripisuje jednoj il drugoj kategoriji. Nakon tog pripisivanja postajemo ono što kultura misli da jesmo – žensko ili muško. Iako mnogi misle da su muškarci i žene naravni izraz genetičkog plana, ipak je gender/rod produkt ljudskoj razmišljanja i kulture, društvena konstrukcija koja „pravu narav“ svakoga pojedinca tek stvara“.
d) „Rodna fluidnost je sposobnost za sebe slobodno i svjesno izabrati onaj rod ili neograničeni broj rodova, na proizvoljni vremenski rok, u svakoj mjeri i obliku. Fluidnost roda ne priznaje ni granice ni pravila.
e) Anne Fausto-Sterling, poznata autorica, lezbijka i profesorica biologije i rodnih studija, napisala je tekst pod naslovom: „Pet spolova: zašto muškarac i žena nisu dovoljni“. Činjenica da se neki ljudi rađaju s genitalnim anomalijama za autoricu nije dokaz bolesti; ona to koristi da bi normativno postojanje samo dvaju spolova radikalno dovela u pitanje: „Zašto bismo morali biti zabrinuti što postoje ljudi, kojima biološke pretpostavke omogućuju imati „naravni“ spolni odnos s muškarcima i sa ženama? Odgovor, čini se, dolazi od kulturne potrebe da se održe jasne razlike između spolova. … Budući da hermafroditi utjelovljuju doslovno oba spola, oni stavljaju pod znak pitanja tradicionalna uvjerenja o spolnim razlikama. Hermafroditi imaju iritirajuću sposobnost moći živjeti sad kao jedan, sad kao drugi spol, oni u igru ubacuju avet homoseksualnosti“.
Obiteljska koalicija je morala priznati da brojni odlomci iz nacrta rezolucije, koje su do tada smatrali bezopasnima, zapravo sadrže ideološki dinamit.

Nema dogovora

Obiteljska koalicija napisala je letak koji kaže:
„Što je rodna perspektiva? Za neke delegate to je nepoznat pojam. On ne znači niti „obvezati se na prava žena“ niti zalagati se „protiv diskriminacije žene ili muškarca“. Rodna perspektiva kaže da je sve borba za premoć između muškaraca i žena. Svi problemi analiziraju se kroz pitanje u kojoj je mjeri razlika između muškarca i žene uzrok problema. Priznajemo da su problemi realni i značajni. Neki su muškarci često bili krivi za velike nepravde prema ženama. Ali rodna perspektiva na sve muškarce gleda kao na krivce, kao one, koji iskorištavaju nejednakost snaga. Statističke razlike između žena i muškaraca tumače se kao dokaz muške zavjere protiv žene. Za sve patnje žena nekako su krivi muškarci. Izbacite protu-muški jezik (iz teksta rezolucije)! Ono što nam treba, to je istinska ženska perspektiva“.
Marta Casco je od odgovornih za konferenciju UN-a formalno zatražila da predlože jasnu definiciju gendera/roda. Dobila je odgovor da gender/rod „definicije nema i definiciju ne treba“[viii]. Smatra se da samim time što postavlja pitanje, ona pokušava potkopati žensku stvar i sabotirati konferenciju.
Predsjednica konferencije, Austrijanka Irene Freudenschuss, oštro je odbila staviti gender/rod u uglate zagrade. To se na konferencijama UN-a još nikada nije dogodilo.
Marta Casco smatra: „U nastojanjima da ostvari svoja legitimna prava i jednakost šansi, žena ne bi smjela poricati svoju vlastitu narav ni odustajati od nje. … Stvaranje svijeta individualističkih i egoističkih žena, koje svakodnevnu obiteljsku stvarnost doživljavaju kao nešto rubno, ne će doprinijeti tome da se zaustavi nasilje, nepravda i nejednakost, niti da se ukine siromaštvo – naprotiv“.

SAD je bio izričito protiv definiranja gendera/roda, koja bi sadržavala „dva spola“ (two sexes). To je izazvalo brojne špekulacije. Zar i predstavnici Clintonove vlade vjeruju da postoji više od dva spola, dakle daljnji rodovi? Mnogi su dobili dojam da se „Pekinška akcijska platforma“ zalaže za pet spolova: muškarci, žene, homoseksualni muškarci, lezbijske žene, biseksualni ili transseksualni ljudi. Je li izraz gender/rod u tekstu ipak indirektan put prema normalizaciji homoseksualnih načina života? Predstavnici Trećega svijeta u tom se pitanju nikako nisu htjeli dati instrumentalizirati. Njihova borba za jasnoću bila je ipak uzaludna.
Na kraju se konferencija produžila. Delegati siromašnijih zemalja – upravo oni koji su se uglavnom zalagali za brak i obitelj – morali su otputovati, jer su imali rezervirane letove. Nisu si mogli priuštiti prebukiranje avionskih karata. Produžetak konferencije smatrali su šahovskim potezom UN-a i bogatih nacija, koji će im dati veću moć i utjecaj na konačni tekst rezolucije.
I nakon produžetka nije dolazilo do zajedničke definicije gendera/roda. Zato je osnovana „kontaktna skupina“, koja se u sljedeća četiri tjedna (svibanj-lipanj 1995.) trebala ponovno sastati.
Jedan izvjestitelj je primijetio: „Neki od sudionika koji su bili najviše angažirani u raspravama sada su zastupljeni u kontaktnoj skupini, koja bi trebala postići sporazumno razumijevanje pojma gender/rod. Kao što je primijetila jedna od vodećih predstavnica delegacije SAD-a, dogodit će se sljedeće: Tekstu će se dodati određena mjera „neodređenosti koja zvuči pozitivno".

Susret kontaktne skupine

Točno to se i dogodilo. Kad pogledamo unatrag možemo reći da je sa završetkom PrepComa nestao utjecaj predstavnika nevladinih organizacija koji su se bili okupili pod imenom „Obiteljska koalicija“. Iza kulisa sada je počelo natezanje konopa, u kojem se koristilo novac i utjecaj, da bi se osiguralo pobjedu rodnog programa (gender agenda). Protiv njih su šareni letci i informacije Obiteljske koalicije bili nemoćni. Utjecajni predstavnici rodne perspektive, t.j. UN, Kanada, EU i odgovarajuće nevladine organizacije iskoristili su to vrijeme, da bi izvršili pritisak na siromašnije zemlje. Rodni aktivisti su po svaku cijenu htjeli spriječiti da se delegati UN-a izbore za definiciju roda, koja bi sadržavala pojam „dva spola (two sexes), muškarac i žena“.
Predstavnica jedne afričke vlade izjavila je da na nju nikada prije nije bio vršen takav pritisak kao u toj stvari. Zemlje pak koje su bile upućene na financijsku pomoć nisu si mogle priuštiti da razočaraju svoje potencijalne kreditore.
Delegati UN-a uspjeli su postići samo jedno: da se u tekstu rezolucije ne pojavi još i izraz „seksualna orijentacija“.

Truli kompromis

Oko pojma gender/rod konačno se došlo do jednog trulog kompromisa. U kontaktnoj skupini „usuglasilo“ se oko sljedeće rečenice: Gender/rod se definira onako, „kako je do sada bilo uobičajeno koristiti i razumijevati“ taj pojam. Kako se pak do sada koristio i razumijevao taj pojam, to nije bilo rečeno. Feministice, koje su uvijek iznova naglašavale da se već odavno prihvatilo novo značenje pojma gender/rod, bile su zadovoljne. Delegati iz Trećeg svijeta morali su isto tako biti zadovoljni, jer nigdje nije bilo definirano ni određeno da „gender/rod znači društveno konstruirane i slobodno zamjenjive uloge“.
Svejedno je ta „ne-definicija“ bila povijesna polazna točka za to, da UN ideologiju rodne perspektive može pronijeti širom svijeta i u „mainstream“ zapadnih zemalja.

Jesu li muškarci i žene različiti?

U „Pekinškoj akcijskoj platformi“ je utvrđeno: „Granice spolne podjele rada između produktivnih i reproduktivnih zadaća postupno se obostrano prekoračuju i to u onoj mjeri, u kojoj žene prodiru na područja, koja su prije bila pod muškom dominacijom, a muškarci preuzimaju veće odgovornost za kućanske zadatke, uključujući i brigu za djecu. … U mnogim zemljama još uvijek nije prepoznato da razlike između doprinosa i djelatnosti žena i muškaraca ne počivaju toliko na nepromjenjivim biološkim razlikama, koliko na društveno determiniranim spolnim ulogama“[xi].
Posljednja rečenica je ključna rečenica rodnog programa. Iz nje se izvodi zahtjev za statističkom jednakošću fifti-fifti (žene/muškarci) na svim područjima zaposlenja i života. U biti, to je najava rata protiv stvarnosti. Mnoge, ako ne i sve razlike između muškaraca i žena su (su)uvjetovane biologijom. Muškarci brže trče, tjelesno su snažniji, fizički agresivniji, ne bivaju trudni i ne doje djecu. Muškarci i žene se razlikuju po hormonima, tjelesnosti i načinu razmišljanja.

Položaj zagovaratelja obitelji

Zagovaratelji obitelji odbacuju ideju da su sve razlike između muškaraca i žena društvena konstrukcija. Odbijaju i obrnutu tezu. Ne tvrde da su sve razlike biološki uvjetovane. Mnogi čimbenici su u igri i djeluju zajedno: biologija, kultura, društvo, individualna iskustva i uvjerenja, slobodne odluke.
Sigurno je da društvo na djevojčice i dječake prenosi neka očekivanja, ali to ne znači da ih treba nazivati neprirodnim imenima. Djevojčice rastu i mogu postati trudne. Dječaci rastu i postaju tjelesno snažniji od djevojčica.
U svim društvima se posao oko obitelji dijeli između muškaraca i žena. Žene su imale posao koji im je omogućivao ostati blizu djece. Muškarci su imali posao koji je zahtijevao veće udaljavanje od obitelji. Svi muškarci i sve žene ne postaju majke i očevi. Većina to ipak postaje, i na to bi trebala biti pripremljena.
Učiti mlade ljude da su muškarac i žena jednaki ili da je majčinstvo isto što i očinstvo, to je čista laž.

Integralna komplementarnost

Zagovaratelji obitelji zastupaju poziciju koju se najbolje može opisati kao „integralna komplementarnost“ (integral complementarity). Muškarac i žena su posve jednaki po svojoj ljudskosti, po svom dostojanstvu, po svojim pravima, ali su različiti i komplementarni po svom biću. Odbijaju svaki spolni šovinizam, muški ili ženski. Nijedan spol nije bolji. Perspektiva integralne komplementarnosti odbija ideju da su razlike između muškarca i žene irelevantne ili da moraju biti nadiđene. Isto tako odbijaju ideju komplementarnosti po kojoj bi se značajke podijelile na muškarce i žene na stereotipan način.
Integralna komplementarnost isto tako kaže da je svaki pojedinac, muškarac ili žena, potpuna osoba. Istovremeno su muškarac i žena na jedinstven način upućeni jedno na drugo. Razlike između spolova mogu se možda usporediti s razmakom između očiju: tek žena i muškarac zajedno (ni u kom slučaju isključivo u braku) – kao oba oka zajedno – daju čovječanstvu potrebno viđenje dubine prostora i oštrinu vida.
Pozicija zagovaratelja obitelji nije nikakva rigidna obrana prošlih vremena, nego razborit pokušaj odbaciti ono, što ženu umjetno sputava, i istovremeno štititi pravo žene da bude drugačija nego muškarac. Zagovaratelji obitelji bili su spremni otvoreno raspravljati o tome, što je umjetno a što ne, ali su feministice onemogućile svaku raspravu. Za rodne feministice „različito“ je sinonim za „nejednako“ a „nejednako“ je sinonim za „nepravedno“.
Bez obzira na stvarne nepravde nanesene ženama u prošlosti, pravednost se ne stvara poricanjem originalnosti žene i jedinstvenosti ženske naravi. Htjeti poreći ili čak dokinuti razlike između žene i muškarca u konačnici znači rat protiv ljudske naravi, kako ženske tako i muške.

Alternativna platforma

Predstavnici obiteljske koalicije sastali su se prije konferencije u Pekingu i izradili alternativan prijedlog rezolucije: „Platforma za žene u svijetu“. Ona sadrži jednostavne konkretne prijedloge za poboljšanje položaja žene s obzirom na materijalno blagostanje, obrazovanje, zdravlje, mir, razvitak, rad, medije, djevojčice i ljudska prava. Mnogi su bili uvjereni da taj tekst na 30 stranica bolje odražava stvarne čežnje, želje, ambicije i ciljeve velike većine žena u svijetu nego „Pekinška akcijska platforma“ na 150 stranica.

Pravo na brak

Dok „Pekinška akcijska platforma“ brak spominje isključivo u negativnom kontekstu, a riječi „supruga“ i „suprug“ uopće ni ne spominje, alternativna platforma podsjeća na to, da Opća povelja UN-a o ljudskim pravima podržava pravo svih žena i muškaraca „da stupe u brak i osnuju obitelj“.

Supsidijarnost i solidarnost

Prema shvaćanju alternativne platforme, načelo supsidijarnosti je najprikladnije da bi se suprotstavilo nedovoljnoj mogućnosti žena da vladaju svojim vlastitim životom. Supsidijarnost znači da više razine u nekom društvu ne smiju na sebe preuzimati one funkcije, koje se mogu obavljati i kontrolirati na nižim razinama. Napose bi „obitelj trebala imati slobodu da sama rješava i kontrolira ono što je se tiče“.
Alternativna platforma primjećuje: Ako se moć koncentrira u rukama nekolicine ljudi, onda su ti ljudi češće muškarci nego žene, a žene će doista više trpjeti zbog nedostatka moći i utjecaja. To se pak ne rješava time, da se poveća broj žena na visokim položajima upravljanja. To ni na koji način ne utječe na žene u bazi, jer žene žele same odlučivati o onome, što se na njih odnosi. Primjenjivanje načela supsidijarnosti je zato dobra mogućnost „da se moć i utjecaj na prirodan način proširi na žene“.
Alternativna platforma zagovara i načelo solidarnosti. To je konstruktivan protu-program klasnoj borbi, za koju se zalaže gender agenda / rodni program. Solidarnost od žena i muškaraca svih klasa, rasa i skupina zahtijeva da surađuju, da svatko u vidnom polju ima potrebe i interese onog drugoga.

Četvrta svjetska konferencija o ženama u Pekingu

Na glavnoj konferenciji sudjelovalo je oko 30.000 ljudi. „Lijevi Caucus“ – komitet koji je bio pod kontrolom WEDO-a, predložio je popis promjena teksta rezolucije, po kojemu bi otpala sva ona mjesta koja na približno pozitivan način govore o obitelji.
Od početka je na dnevnom redu bila i tema „definicije roda“. Zagovaratelji obitelji među delegatima složili su se da je „ne-definicija“, koja je nastala u kontaktnoj skupini, bolja od neke nove definicije, jer su se bojali da se s takvim nečim ni u kom slučaju ne bi mogli složiti.
Većina delegatkinja iz Trećeg svijeta smatralo je da je gender agenda / rodni program za njihovu zemlju posve irelevantan. Za njih su muškarci i žene različiti, majčinstvo i obitelj su važni. Bile su svejedno spremne tolerirati tu „europsku besmisao“, jer su se nadale, da će im bogate zemlje-donatori financijski pomoći. Sredinom konferencije postalo je jasno da ovaj puta ne će biti nikakvih novaca. Naprotiv: očekivalo se da siromašne zemlje provode rodni program na vlastiti trošak. Jedna afrička delegatkinja je uzviknula: „Ako nema para, zašto smo onda ovdje?“

„Ne slažemo se“

Obiteljska koalicija podijelila je svoj posljednji letak: „Ne slažemo se“:
„Pekinška akcijska platforma je direktni napadaj na vrijednosti, kulture, tradicije i vjerska uvjerenja velike većine svjetskog stanovništva kako u zemljama u razvoju, tako i u industrijskim zemljama. U Platformi doduše stoji mnogo toga, što je potrebno i nužno za društveni uspon žene, ali negativni aspekti zasjenjuju pozitivne. Dokument ne pokazuje nikakvo poštovanje prema ljudskom dostojanstvu, pokušava uništiti obitelj, ignorira brak, ponižava vrijednost majčinstva, potiče odstupajuće seksualne prakse, seksualni promiskuitet i seks među mladima.
Kao građani industrijaliziranih zemalja želimo se ispričati ljudima iz manje razvijenih područja na Zemlji i izjaviti našu solidarnost s njima u njihovoj obrani obitelji, majčinstva i prava roditelja. Stidimo se zbog načina na koji su naše zemlje iznuđivale proces iznuđenog „konsenzusa“, uskraćujući prijevode, previđajući delegate iz manjih zemalja, pribijajući na stup srama one koji su izražavali svoje protivljenje.
Nijedan čovjek koji prosuđuje objektivno, koji je doživio kako delegati iz bogatih zemalja delegate iz siromašnih zemalja prisiljavaju na poslušnost, ovdje ne može govoriti o konsenzusu.
Tragično je da se zemlje u razvoju moraju skrivati iza svojeg nacionalnog suvereniteta, da bi branili univerzalna načela poštivanja obitelji, majčinstva, braka, morala i čistoće, kao da su to nekakvi čudni zaostali običaji.
Ako imate dojam da vam ne ostaje drugi izbor nego prihvatiti „konsenzus“, barem nemojte odustati od posljednje mogućnosti izražavanja protesta:
Na Plenumu izrazite snažnu suzdržanost“.

I doista, na Plenumu su mnogi izrazili svoju „suzdržanost“, ali to nije imalo više nikakvog utjecaja na tekst rezolucije. Na kraju je pobijedio establišment. Predsjednica Gertrude Mongella izjavila je da je konferencija bila veliki uspjeh.

Sažetak

Uvijek iznova mi postavljaju pitanje što sam vidjela u Pekingu. Uz rizik velikog pojednostavljivanja, evo mog odgovora:
Ovo su većinska stajališta u establišmentu UN-a:
1.    Na svijetu bi trebalo biti manje ljudi a više seksualnih užitaka. Treba ukinuti razlike između muškaraca i žena i majčinstvo s punim radnim vremenom.
2.    Budući da više seksualnog užitka može dovesti do više djece, treba omogućiti slobodan pristup zaštiti i pobačaju za sve i poticati homoseksualno ponašanje, budući da kod njega ne dolazi do začeća.
3.    Svijet treba spolni odgoj koji će djecu i mlade poticati na spolno eksperimentiranje; treba dokinuti prava koja roditelji imaju u donosu na svoju djecu.
4.    Svijet treba muško/ženske kvote 50/50 na svim područjima zaposlenja i života. Sve žene moraju po mogućnosti uvijek biti zaposlene.
5.    Treba izložiti ruglu religije koje se ne slažu s ovim programom.
To je rodna perspektiva u skraćenom obliku. Ona mora prodrijeti u sve pore društvenog života (gender mainstreaming). Da bi se to moglo dogoditi, zapakirana je u prekrasne riječi kao što su jednakost, prava, obitelji, reproduktivno zdravlje i fairplay.
Oni koji se zalažu za zaštitu braka i obitelji i za istinsko ljudsko dostojanstvo i autonomiju žene i muškarca, protive se rodnoj perspektivi – ne zato što bi bili protiv napretka u ženskim pitanjima, nego zato što su za žene. Ako se ikada ostvari budućnost kakvu sanjaju rodne feministice, svijet će biti manje pravedan, manje slobodan i manje ljudski.

Izvor: Zdravstveni odgoj