Papa: „Pouzdanje u zemaljske stvari može zamagliti snagu svakodnevnog Božjeg poziva na obraćenje“
Prvi događaj Papinog boravka u New Yorku, nakon susreta s beskućnicima u Washingtonu, bila je molitva večernje s osobama posvećenoga života u katedrali sv. Patrika 24. rujna.
Prije homilije Sveti je Otac izrazio blizinu muslimanskim vjernicima povodom tragedije u Meki, gdje je za vrijeme hadža – odnosno masovnoga hodočašća u taj grad – poginulo više od 700 osoba, a još više ih je ozlijeđeno. U propovjedi je istaknuo da su zahvalnost i predan rad dva stupa duhovnoga života te je okupljene upozorio na opasnost svjetovnih ugoda.
Papa je, kao i na susretu s biskupima u Washingtonu, progovorio o skandalu zlostavljanja djece u Crkvi u Sjedinjenim Državama.
„Znam da ste vi, kao svećenici usred Božjeg naroda, mnogo propatili u ne tako davnoj prošlosti, osramoćeni zbog svoje braće koja su ranila i sablaznila Crkvu i to u njezinim najranjivijim članovima“, rekao je papa Franjo.
Istaknuo je zatim da se svećenik treba kloniti svjetovnih ugoda. Da bi se stvari vidjele i vrjednovale iz Božje perspektive, potrebno je stalno obraćenje na prvo vrijeme poziva, kao i velika poniznost. Kako je rekao Papa: „Križ nam pokazuje drukčiji način vrjednovanja uspjeha. Preveliko pouzdanje u zemaljske stvari može zamagliti snagu svakodnevnog Božjeg poziva na obraćenje, na susret s njime. Malo po malo umanjuje naš duh požrtvovnosti, odricanja i radišnosti“.
„Odmor je potreban, kao što su potrebni i trenuci razonode“, napomenuo je papa Franjo, „ali moramo naučiti odmarati se na takav način da to produbljuje našu želju da velikodušno služimo. Blizina siromasima, izbjeglicama, seliocima, izrabljivanim osobama i starima koji pate od osamljenosti, blizina zatvorenicima i tolikim drugim Božjim siromasima naučit će nas drukčijoj vrsti odmora, koja je više kršćanska i velikodušna“, kazao je Sveti Otac.
Papa Franjo zatim je izrazio zahvalnost redovnicama u Sjedinjenim Državama.
„Što bi Crkva bila bez vas, snažnih žena, boraca, s duhom hrabrosti koji vas vodi na prvu crtu naviještanja evanđelja“, upitao je retorički, ističući svoju veliku zahvalnost sestrama i majkama američkog naroda. Na kraju je napomenuo da osoba posvećenoga života zrači „trajnim zadovoljstvom“ u svojem pozivu. Zbog toga je potaknuo da se okupljeni sa zahvalnošću sjete prvog trenutka svojeg zvanja, kao i mnoštva, od tada primljenih, milosti, ali iznad svega da u pamćenju čuvaju susret s Isusom Kristom.
